Pritajeni strah

Koji je neprijatelj najopasniji ??? Onaj kojeg ne vidiš, a znaš da je tu... Minska polja. Pritajeni neprijatelj, nevidljiv, sakriven, strpljiv ... koji čeka svoju žrtvu.

Prvi susret sam imao još u Zapadnoj Slavoniji. Domaće životinje koje su lutale ratnom zonom su nam otkrivale gdje su minska polja. Lutajući kontaminiranim područjem, povremeno su aktivirale skrivenog i podmuklog neprijatelja, te nam tako otkrivale položaj istih u koji smo izbjegavali ulaziti. Ipak, tamo ih je postavljala bivša vojska te su koliko toliko uredno bila postavljana, barem po nekakvim vojnim shemama... Na području Bosanske Posavine, postavljane su kako je koji lokalni vođa htio, bez ikakvih fortifikacijskih planova, bez ikakvog reda i pravila. Od njih su stradali mnogi, s obje strane. Čak i prije početka otvorenog sukoba. Prisjetiću se nekih incidenata, prije i početkom sukoba na području općine Odžak...

Prvi stradali od nagazne mine je bio Srbin Arsenije (ne mogu se sjetiti prezimena), znam da ima kćerku i sina, koji živi negdje u RH. Mine su postavili njegovi sumještani i rođaci, braća Nikola i Aco Đurić, iz Male Brusnice.

Postavili su ih i nisu upozorili svoje sumještane gdje se iste nalaze. Dakle, prije nego je počeo sukob na području općine Odžak. Minirali su područje u kojem su se nalazile njihove kuće i gdje su bili većina.

Taj Arsenije, bio je čovjek starije životne dobi, živio je u dosta zabačenom kraju, između dva većinski HR sela. Krenuo je u trgovinu u jedno od tih sela i nagazio na PMA-3, ostao je bez noge. Ovo se desilo barem mjesec dana prije otvorenog sukoba na području općine Odžak. Stradao je od svojih.

Početkom sukoba na tom području, otkriveno je dosta minskih polja. Jedno je otkriveno jer smo ušli u njega. Postavljeno je od istih ljudi, kilometar dalje od mjesta na kojem je stradao gore spomenuti lik.

Preuzimanjem sela Novi Grad, Donja Dubica, te Gornji Svilaj, dobili smo naredbu da sa svoje strane pomognemo na preuzimanju sela u općini Bosanski Brod. Naš zadatak je bio da pomoćnim pravcem izvršimo pritisak na Malu Brusnicu te olakšamo proboj glavnim snagama koje su napredovale iz pravca Liješća. Bila su određena dva pomoćna pravca, jedan je bio vršiti pritisak preko Kadra, glavnom cestom, a drugi je bio iz smjera sela Vrbovac, pored "majdana" (starog kamenoloma), te se ubaciti u brdski dio sela i presjeći selo na dva dijela.

Moja grupa je išla ovim drugim pomoćnim pravcem. Isti ljudi, nas 30-35. Krenuli smo u marševskoj koloni, prošli naše predstraže te neometano ušli na područje gdje smo mogli očekivati borbena dejstva.

Pri prelasku jednog potoka, gdje smo mogli zbog konfiguracije terena jedino tim putem proći, ponovo se vraćamo u kolonu te pojedinačno na rastojanju od desetak metara krećemo naprijed. Prva trojica su već prešli, četvrti, I.L. nije imao sreće. Nagazio je. Detonacija i šok. Ostao je bez potkoljenice.

Tek sada smo svjesni da smo u minskom polju. I.L. je na zemlji, krv obilato teče, ne jauče, valjda je u šoku, još nije niti svjestan šta se dogodilo.

Kao ukopani smo, ne smijemo se niti pomjeriti, svjesni smo da svaki pomak je riskantan a moramo pomoći čovjeku. Zapovjednik naše satnije, koji je tada bio na našem smjeru, a inače je bio stariji vodnik bivše vojske, oprezno nožem pretražuje oko sebe, lagano se približavajući povrijeđenom. Isto činimo i mi ostali. Na tih dvadesetak kvadrata pronalazimo još jedanaest mina PMA-3. Mislim da u originalnom pakiranju bude šest komada u paketu, tako da su na ovako malenom prostoru postavljena čak dva paketa. Moglo nas je i više nastradati jer je mjesto bilo idealno za postavljanje istih, nismo ga mogli izbjeći.

Previli smo ranjenog te odvojili četvoricu da ga iznesu do saniteta koji smo pozvali radio vezom. Mi smo nastavili dalje i odradili smo zacrtano.

Drugi ulazak u minsko polje, na tom području.

Nasilno izviđanje. Ponovo zapovjednik naše satnije i par vojnika. Pravac ispred Jošavice prema Botajici. Često smo vršili nasilna izviđanja, pokušavali smo uvijek biti ispred neprijatelja. Jedino tako smo mogli adekvatno odgovoriti. Nisu niti oni bili glupi, znali su da i mi njih pratimo.

Postavili su PROM-ovke. Nepregledan je to teren, šuma, šikara, uvale i kotline, brdo, ... mjesta jako pogodna za takve stvari.

U izviđanje su krenula četvorica, među njima i zapovjednik satnije. Zaista je bio sposoban, imao je jako puno znanja iz vojne oblasti. Školovan je za takve stvari. Bio je i oprezan, ali uvijek se načini pogreška.

Jedan od vojnika je zapeo nogom za žicu, mina je odskočila i aktivirala se, dvojica su dobili, svaki po stotinjak gelera. Pravo čudo je da nisu poginuli, jer promovka većinom ubija. Izviđanje je kobno završilo, imali smo dvojicu ranjenih. Preživjeli su, ali su puni ožiljaka.

Još jedan slučaj, ovaj puta s naše strane. Neiskustvo. Dvojica rođene braće su izgubili živote od TMRP-6.

Bilo je to na samom početku kraja borbenih dejstava na području općine Odžak. Posljednja naredba tadašnjeg zapovjednika lokalne 102. brigade se odnosila na formiranje odsudne obrane i prihvat snaga na pravcu TG-2 koje su se još uvijek nalazile u brdima . Ujedno, odnosila se i na fortifikaciju i zaprečavanje tekoprohodnih pravaca.

Dvojica braće, Anto i Božo K., dobili su zadatak da postave mine TMRP-6 na pravcu Svilaj - Novi Grad, na mostu obodnog kanala Potočani - Vrbovac - Donji Svilaj.

Pretpostavljam, nisu imali iskustva sa istima. Bili su pripadnici VP 102. brigade, neobučeni za MES. Prenosili su naoružane mine, vjerovatno su pomjerili antenu. Raznešeni su... Ništa od njih nije ostalo...

Na Orašju je bilo nevjerovatno mnogo minskih polja. Najviše smo se plašili toga kad smo nešto odrađivali. Tamo je teren močvaran, sijalo se minska polja kako je tko htio, svaka strana. Sjećam se jedne njihove "podvale", kad je jedan naš ostao bez noge. Bilo je to u "ničijoj" zoni. U toj zoni smo se kretali i jedni i drugi. Bio je tu nekakav "štagalj", staja sa čijeg tavana smo osmatrali i pratili drugu stranu. Obično su dvojica naših bili ispred i osmatrali neprijatelja te bi nam svako grupiranje ili kretanje dojavljivali, tako da smo se na vrijeme mogli pripremiti i dočekati ih.

Na taj "štagalj" penjalo se nekakvim ljestvama, koje su bile naslonjene na isti. Ispod njih bila je hrpa polomljenog crijepa, od ranijih borbenih dejstava a koja su bila svakodnevna na tom području. Taj put, naprijed su bili Andrija I. i "Eljezov". Andrija je bio ispred, "Eljezov" ga je pratio na par metara udaljenosti. Došavši do tog "štaglja" i ljestava, Andrija se počeo penjati na tavan istoga. U međuvremenu, "Eljezov" je stigao do podnožja tih ljestava, stao je na polomljeni crijep te aktivirao minu skrivenu ispod njega. I on je ostao bez noge. Sudbina. Prvi je prešao preko nje, istim putem, on je nagazio...

Znam još sličnih slučajeva baš sa tog područja. Najviše smo se plašili toga, a kakve smo budale bili, znali smo se i ismijavati na svoj račun, naime, kad bi neko od nas spomenuo minska polja i strah od istih, odgovarali bismo mu da u tome ima i pozitivnoga, naime, to nam je bila jedinstvena prilika da ako ostanemo bez nogu, barem ćemo "onu stvar" imati do zemlje...

Master
http://www.uhd91.com/index.php/domovinski-rat/ratne-prie/3486-pritajeni-strah.html