Dramatične slike rata s derventskih i bosanskobrodskih prostora izgleda da neki namjerno zaboravljaju, a i kada ih se prisjete onda je to s puno cinizma i oporim porukama da razmišljamo i prije i poslije spavanja o razlozima srpske okupacije ovih krajeva. Danas su, nažalost, mediji puni takovih demamoga koji nas na jedan groteskan način tjeraju da uistinu razmišljamo o razlozima naše borbe i stradanjima za tu povijesnu grudu hrvatske zemlje. Mi tu zemlju naravno nećemo nikada zaobraviti, pa zvali je neki i "bara kraj Save" jer zaboraviti znači pogaziti prolivenu krv naših mladića, obezvrijediti svu krvavu povijest ovoga naroda, naših otaca i praotaca.
I dok su ti, koji nas tako "očinski" savjetuju, tulumarili s onima koji su rušili naše domove, dotle su posavski vitezovi krvlju čuvali tradicionalno herojstvo hrvatskog vojnika. Brojne su Sarajlije, ali i ljudi iz drugih sredina, čvršće i grčevitije stali u obranu svojih domova ohrabreni uspjesima branitelja Bosanske Posavine. A o disciplini i kvaliteti posavskog vojnika na najbolji način svjedoči činjenica da su ustaško-domobransku legiju pod Staljingradom većinom sačinjavali vojnici iz ovoga kraja ...
Ta vojnička tradicija nije iznevjerena ni u ovom domovinskom ratu kada je samo 103. derventska brigada imala četiri tisuće dragovoljaca, a zajedno sa 101. bosansko brodskom toliko mrtvih koliko pojedine brigade izvan Bosanske Posavine nisu uopće imale vojnika. Koliko se Posavljaka nalazi u postrojbama Hrvatske vojske najslikovitije se može predočiti činjenicom da je Prva gardijska brigada "Tigrovi" tijekom rata u Hrvatskoj, imala skoro jednu satniju mladića rođenih samo u Derventi.
Zar zaboravljaju naši "drušebrižnici" sve mrtve, čija su tijela ostala napokopana u rovovima Johovca i Cera gdje su samo s puškama čekali elitne srpske postrojbe opremljene najmodernijim naoružanjem. O kakvoj se mračnoj sili radilo mogu posvjedočiti i svi razmjenjeni Hrvati koji su se tada nalazili u Doboju, a koji su kroz male rupice na svojim roletnama pratili sve te nepregledne kolone srbosaurske armade, zadojene snovima o "Velikoj Srbiji". Izvjesna gospođa Lucija, koja se sada nalazi u zagrebačkoj Dubravi, je samo u jednom danu lipnja 1992. godine nabrojala preko 250 oklopnih vozila prošlih ispod njezinog prozora u naselju Pjeskovi. I dan danas banjalučka televizija počinje emitiranje programa džinglom u kojemu spikerica govori o početku "druge cerske bitke". Daje ovaj teritorij bio strateški najznačajniji za srpski plan osvajanja govore i predratni govori Radovana Karadžića u kojima je naglašavao da mu najveći problem predstavljaju Kupres i Derventa, a razne manipulacije prigodom popisa pučanstva nisu imale za cilj samo statističku ravnotežu, nego dalekosežniji smisao "prava" na taj prostor.
Iluzija je da se vikanjem nekog upozorava na nešto što i sam zna, ali se neki ljudi prave gluhim budući da se nisu nikada udostojili barem vidjeti kako se ratovalo u Bosanskom Brodu i Derventi. Izgleda zato apsurdnim neprestance pominjati žalosne brojke mrtvih i ranjenih Brođana i Dervenćana koji nisu stradali u svojim udobnim foteljama nego u borbi za svoj prag i očuvanje hrvatskog imena na ovim prostorima. A zašto nismo obranili svoja ognjišta? To svakako bolje znaju oni koji o nama nisu razmišljali niti u snu, a kamoli prije i poslije spavanja. Molimo ih zato da nam danas ne ranjavaju dušu nakon tolikih tjelesnih rana.
U Bibliji je zapisano da se voda zacrvenila od stida kada je ugledala lice Isusa Krista. U nekih se kvazipolitičara može jedino ponovo zacrveniti zvijezda petokraka skrivena negdje u džepu kaputa.
Ante Šestić "Posavski glasnik", 21.10.1993.
Nema komentara:
Objavi komentar