Medex

Pitam Vas, jeste li kad čuli za nadimak «Medex», znate li možda tko je bio taj čovjek? Velika većina Vas koji čitate ovo, nikada nije niti čula za njega a kamoli upoznala ovog čovjeka. Ja sam jedan od onih koji su ga poznavali... Pitate se, zašto Vam ga uopće i spominjem? Šta Vas briga za njega ili za ljude koje spomenem. Možda ste i u pravu, Vi ga niste poznavali, ali ja jesam...
Medex je juče sahranjen, objesio se... poslije svih borbi koje je prošao, najtežu je vodio zadnjih godinu dana, previše je teška bila, nije izdržao...

Tko je bio on? Običan čovjek iz siromašne obitelji. Skroman, pošten, vrijedan...
Kruh je zarađivao ručno kopajući bunare iz kojih smo crpili vodu. I pred mojom kućom je djelo njegovih ruku. Težak posao i težak kruh...

Do kraja rata bio je na Orašju, na crti. Sjećam ga se i iz tog vremena, opet je bio vrijedan. I pored poslova koje je odrađivao na crti, sa oružjem u rukama, nije se predavao i borio se da stvori kakvu takvu egzistenciju za sebe i obitelj, jer je ostao bez igdje ičega kao i većina nas.

U Bukovoj Gredi, gdje su bili smješteni, počeo se baviti pčelarstvom, tako je i dobio ovaj nadimak. Znači u tijeku rata, kad se ginulo svaki dan, kad je i on mogao poginuti, razmišljao je stvoriti nešto od čega bi mogao živjeti ... kad se vrati ... ako se vrati...

Išlo mu je to od ruke, tih i miran kakav je bio uložio je mnogo truda oko pčela, a one su valjda osjetivši njegovu mirnoću i neiskvarenost, vraćale taj dug njemu.

Poslije Daytonskog sporazuma, vratio se svojoj spaljenoj kući. Ponovo ju je svojim rukama obnovio, prevezao je i pčele iz Orašja, opet je kopao bunare, trebalo je to sve očistiti a mnoge i iskopati...

Stvorio je mnogo novih pčelinjih društava, proizvodio kvalitetan prirodni med i skromno živio od svog rada.

I onda, kada čovjek pomisli da je krenulo na bolje, odjednom se ruši svijet oko njega. Prije godinu dana umire mu kćerkica, iznenada, od zapetljaja crijeva... Imala je desetak godina...

Sreo sam ga prije možda dva mjeseca na ulici i razmijenili smo par riječi, spomenuo je i pokojnu kćerkicu, vidio sam da je jako utučen, nisam nalazio riječi koje bih mu rekao, zablokirao sam ne znajući šta reći...

Prekjuče se objesio, na dan kad je donešena sramotna presuda našim generalima, našem narodu, nije mogao više izdržati, juče je sahranjen... 

Još jedan od nas manje, počivaj u miru Mato...

Iza njega je ostala supruga i dvije kćerkice...

 
Master
http://www.uhd91.com/index.php/domovinski-rat/ratne-prie/1917-medex.html