Vučilovac je selo na istoku bosanske posavine, tik uz rijeku Savu i bilo je jako neprijateljsko uporište jer je bilo tik do njihovog koridora. U napadnom djelovanju za preuzimanje istog, jedinicama je pridodan i jedan vod naše interventne satnije sa tridesetak ljudi. Napad je išao iz dva pravca, lijevim krilom uz rijeku Savu u čelo, te desnim krilom preko ravnice usmjeren je bio skoro na sam kraj sela. Druga strana nas nije očekivala na tom smjeru i tu su kasnije pretrpjeli velike gubitke.
Sam tijek akcije je išao tako da je lijevo krilo jakom vatrom i tenkovima diglo neprijatelja iz rovova te uz pomoć pješadije gonilo ih dalje. Oni se povlače, tehniku i ljudstvo, ukratko, bježanija ... Tada nastupa desno krilo, iznenadnim udarom uništavamo jedan tenk T-34 (koji se povlačio) i on ostaje na cesti te ujedno zaglavljuje prolaz ostaloj tehnici da se izvuku.
Upravo na tom mjestu gine im većina ljudstva, mnogi su ranjeni, panika čini svoje…
Upravo na tom mjestu gine im većina ljudstva, mnogi su ranjeni, panika čini svoje…
Moja jedinica zarobljava jedan napušten tenk (T-34) i jedan od dječaka ga izvlači (bio tenkist u JNA na takvom). Pošto je noć već odavno pala a posao je odrađen, pridodane jedinice se izvlače u svoje baze, a zonu odgovornosti preuzimaju drugi.
Sutradan, na brifingu se iznosi stanje i na našem pravcu spominjemo gdje su ostali minobacači, mine itd., municija za PAT 20mm (a u njoj smo oskudijevali), te dogovaramo da ćemo nas petorica u Landroveru otići po istu.
Tako je i bilo, krenuli smo, ja, Vihor, Kemo, Marko i Vuk. S obzirom da smo iznenada krenuli, niko od nas nije nosio dugo oružje, svi smo bili sa pištoljima (ja sam tada nosio škorpion sa prigušivačem i to je bilo najduže oružje u grupi). Ostali su imali pištolje.
Vozili smo se dosta dugo, preko nekih njiva, blato užasno, zezali se u vozilu i na jedan km prije sela ubacio sam metak u cijev i našalio se da bi OVO (misleći na škorpion) MOGLO I RADITI…(inače nikada nisam nosio metak u cijevi u ranijim akcijama).
Ušli smo u selo i krenuli na lokaciju gdje je bio PAT 20mm, te kod pravoslavne crkve u selu odjednom se uhvati pucnjava, vidimo da preko puta crkve, u dvorištu kuće jedan vojnik pada pogođen.
Iskačemo iz landrovera i okružujemo drvenu zgradu u dvorištu tzv. AMBAR jer vidimo kroz otvorena vrata dvojicu vojnika unutra. Pozivamo ih da se predaju jer ne znamo tko su (imaju uniforme kao i mi, kao i ovaj što je vani pogođen) ali oni odbijaju i pucaju po nama.
Uzvratili smo pištoljima i oni padaju, jedan je odmah bio mrtav a drugi je davao znakove života i pokušavao je dohvatiti bombu za pojasom. Uskočio sam unutra i zgrabio ga za ruke otimajući bombu iz ruke (nije bio izvađen osigurač). U međuvremenu je još jedan od nas uskočio unutra i iz pištolja preko mene pogodio ovoga u vrat. Mene je prilično uplašio pucanj (nisam očekivao a savladao sam ranjenog) te sam zagalamio na ovog što je pucao ŠTA PUCAŠ, MOŽDA SU NAŠI (radi uniformi)… Ovaj se nasmijao i rekao JEBI IH, VIŠE NISU.
Izbacio sam bombe van, puške dodao svojima (2xAP sa drvenim kundakom) te na kraju i tijela obojice (prije toga sam ih pretresao i pronašao hrpe srpskih novčanica koje sam takođe izbacio van). Nikakvih dokumenata nisu imali, a nisu imali više od 30 godina (teško je procijeniti jer tijelo je već promijenilo boju). Prilikom pretresa poginulih obojica su na sebi imali po tri uniforme (smb, srpska maskirna i naša maskirna).
Sve je ovo trajalo možda 5-6 minuta od početka do kraja, mislim da nije više…
Vani je tip koji je pogođen stenjao (dobio je pet metaka u grudni koš) te smo ga ubacili u landrover i poslali sa vozačom i još jednim pratiocem za Tolisu (ratna bolnica). Nije stigao živ tamo … podlegao je u transportu.
Nas trojica smo ostali pored dvojice ubijenih i polako su počeli pristizati drugi vojnici (iz drugih postrojbi). Tu su se desile još neke stvari koje nisam nikada odobravao iz poštovanja prema mrtvima, ali nismo ih činili ja i moji ljudi.
Po povratku našeg landrovera nastavili smo po ono što je bio naš cilj.
Po povratku u našu bazu raspravljali smo o tom događaju pa se i Kemo našalio na moj račun, u smislu kako ja ne mogu dobro hodati a uskočio sam u ambar kao srndać.
Zaplijenjene puške zadržali su Vuk i Marko a Markova je uništena prilikom njegove pogibije desetak dana kasnije na Brvniku.
Osim Marka, svi ostali učesnici su još uvijek živi i svi se nalaze u BiH.
Master
http://www.uhd91.com/index.php/domovinski-rat/ratne-prie/205-vuilovac-dan-poslije.html
Nema komentara:
Objavi komentar