OD HRVATSKE DO POSAVINE: MOJ RATNI PUT...

Obećao sam Vam... Pisati ću kako mi naleti inspiracija da pišem, pisati ću u dijelovima, spomeniću mnogo dobrih ljudi, od kojih mnogi više nisu među nama, moram spomenuti i svoju suprugu, i ona je podnijela veliki dio tereta...
Pitate se šta Vam ovaj čovjek piše? Je li istina to što piše?  Istina je, vjerujte mi, neću Vas lagati, svejedno mi je ...  ne interesira me exponiranje u javnosti... imenom i prezimenom, pišem istinu... svoje poraze i pobjede, onako, kako je bilo... bez uljepšavanja...

Početi ću, desetak godina prije rata...

Rođen sam i živio u Bosanskoj Posavini, u većinski hrvatskom mjestu, radio sam u jednoj firmi u ZG, radio sam kao vozač i rukovatelj explozivnim materijama, (vitezit, geovit, c20, c40) ... za potrebe posla. 
Usavršio sam taj posao, znao sam materijal u «dušu», poznajem ga i danas ... za ne daj Bože... čak i više...

Da krenem od devedesete... nisam se smatrao velikim Hrvatom... Volio sam «svoje» više nego druge, ali nisam mrzio nikoga, čak niti kasnijeg neprijatelja...

1991. bili smo na terenu (firma) u Bjelovaru ...  Bili smo smješteni u onom motelu nedaleko od šume «Bedenik», skladište exploziva i upaljača imali smo otprilike kilometar ispred onog JNA skladišta koje je onaj major digao u zrak... osobno sam par puta vidio i tog majora u prolazu... mene se dojmilo, što njegova pratnja nosi doboše na automatskim puškama... Uh da sam to imao... koliko bih bio moćan...hehe...

U ranijim pričama, uvijek sam naglašavao, da nisam imao pojma o nacionalnosti... Međutim, silu nikad nisam podnosio...

Sjećam se dobro, poligon iza vojarne u Bjelovaru... bio je to Svibanj 1991... radili smo seizmička istraživanja za naftaplin... stvarali smo umjetne potrese explozivom te iste snimali određenom specijalnom opremom...

Iznad nas su letjeli avioni JNA na malim visinama... To me je strašno iritiralo. Barem u ono vrijeme kad smo radili svoj posao, a službeno rata nije bilo... smatrao sam da je to bila demonstracija sile...

Silu nikad nisam volio, jer će proizvesti otpor, ... ma kako bio slab u tom trenutnu...

Automatski mi je sve to izazvalo revolt, te sam se odmah u Bjelovaru prijavio u postrojbe MUP-a (ZNG još nije postojao)...

Stavio sam se na raspolaganje (zajedno sa službenim vozilom UAZ) na raspolaganje postrojbma MUP-a RH... Prvu intervenciju sam imao nakon par dana, dobio sam naređenje da miniram nekakav most prema Trgovišću... jer se očekivalo da će vojska krenuti u tom smjeru... Učinio sam to, i čekao znak da aktiviram exploziv. Nije bilo potrebe da se to odradi, jer vojska nije izašla iz vojarne... Exploziv sam spremio u službeno vozilo firme (cca 400 kg geovita).

Kasnije sam morao donesti potvrdu o nekažnjavanju, gle gluposti, i to iz Doboja, a nisam smio navesti za što mi treba...

Sjećam se, da je u Bjelovaru tada bio «šef» Mladen Ivanić, mislim da je imao čin majora JNA. Meni nadređeni je bio nekakav Franjić (ne sjećam se imena)...

Dobio sam poziv da se javim na zadatak u šumu «Kukavica» (mislim da nisam pogriješio)...

Javio sam se na vrijeme, sa Ruskim UAZ-om, punim exploziva i upaljača. Od osobnog naoružanja imao sam pištolj Basque 9mm K i nož... Naoružanje je bilo privatno, osobno, nisam imao dozvolu na njega...

U šumi, sjećam se nekakvih drvenih baraka, su nas prozvali.... te nakon nekoliko sati, vratili nas od kuda smo i došli, ... bez djelovanja...

U Međuvremenu, kupio sam si i maskirnu uniformu... na pijaci u Bjelovaru, ne sjećam se cijene, ali bilo je prilično... Bila je slična JNA (boje), jedino drugi kroj, jakna slična spitfire a hlače slične US Army, jedino boje drugačije...

Radio sam i dalje svoj posao, čekao poziv za akciju ... ali ništa...

Čujem, u SB (brat mi javlja, već je pristupio) se osniva 108. brigada... Bez razmišljanja, pitam da se prebacim u SB (bliže mi obitelji) i dobivam odobrenje...

Dolazim u SB, donosim iskaznicu 105. BJ brigade (imam ju još uvijek negdje u papirima), te se stavljam na raspolaganje 108. brigadi... bilo gdje... počeo sam kao vojnik...

Ubačen sam u postrojbu (bilo nas je dvadesetak) dječaka, ja sam bio jedan od najstarijih – imao sam 25 godina... Nakon par dana, treći brat (Vihor) mi javlja da je dobio poziv, da se javi na «vojnu vježbu». Shvatio je da će na braću... Ubacio sam ga kod sebe u postrojbu (drugi brat je bio u drugoj postrojbi), nije mi bilo drago što je kod mene, više sam se plašio za njih, nego za sebe...

Prebačeni smo na NG ratište, dobro smo se pokazali... vjerujte mi... U međuvremenu, postrojba je narasla na otprilike 120 ljudi... Dječaci su sami izabrali tko će ih voditi... prema ponašanju i zaslugama. Počeo sam kao vojnik, nisam tražio nikakve privilegije, učio sam dječake kako rukovati oružjem, explozivima, kako praviti mine iznenađenja od priručnih sredstava, dječaci su prepoznali određeno znanje te me izabrali da vodim desetinu... Više sam proveo na «straži» nego bilo tko od mojih prijatelja... Znali su uvijek da sam tu negdje...

Imao sam i prijatelje iz prvih dvadeset, na početku... Izabrani su od suboraca da ih vode dalje... prijatelji su prepoznali određeno znanje i kvalitetu... Vjerovali su mi (iako nisam bio domicilni, sa domaćeg područja), a i ja sam prepoznao komu mogu vjerovati i tko me neće napustiti u najgorim trenucima. Držali smo se zajedno, uvijek sam bio takav... ako mi se osoba ne «svidi» neću je mrziti, ali neću se niti vezati posebno...

Znao sam da će se poslije prvih odrađenih terena iskristalizirati tko je tko... Tako je i bilo... Od prvih dvadeset, otpalo je četiri – pet, svi drugi su izdržali do kraja i bilo mi je čast biti uz njih.

Djelovali smo jako dobro na NG ratištu, svi su nas željeli za «susjeda», mislim da to dovoljno govori... ne želim ulaziti u detalje, ali bili smo dobri... svejedno mi je hoćete li vjerovati...

Početkom 1992. godine potpisano je «sarajevsko primirje», ostali smo još neko vrijeme na NG ratištu...

U međuvremenu, u BP počinju prve gužve i konflikti... Sava nas dijeli, neprijatelj minobacačima tuče i SB... Mi smo još na terenu NG ratišta... Na tranzistoru čujem vijesti da mi je u rodnom mjestu izvršen teroristički čin na prostorije HKD Napredak u kojem mi je ranjeno više dobrih prijatelja i poznanika, a jedan od teško ranjenih je prijatelj Tihomir Dujaković. Tiho je podlegao nakon nekoliko dana, iza njega je ostala supruga i kćerkica...

Vidio sam u proteklim mjesecima sve zlo rata, znao sam da će doći i u BiH, ...

Zaboravio sam napomenuti, prvo ranjavanje sam doživio, mislim da je to bilo krajem studenog 1991.godine, u selu Mašići, na NG ratištu... naime, tenkovska granata je lupila u kuću pored koje sam stajao, te su mi komadi cigala i otpada otkinuli pola desnog uha i dobro mi razbili desnu stranu glave. Prijatelji su me odvezli u NG bolnicu gdje su mi zašili uho (ožiljke imam i danas), te sam se vratio zajedno s njima u postrojbu, jer to nisam smatrao ozbiljnom ozljedom... hehe jesam bio partizan...

Napomeniću ovdje, prvi put, nikada nisam ostvario nikakve privilegije na osnovu tog ranjavanja 1991.godine, a mogao sam... Nisam to smatrao bitnim... U NG bolnici MORA postojati taj trag (pored meni poznatih svjedoka koji su me dovezli u kamionu od INA-plina SB), jer sam hitno primljen. Ja se čak i ne sjećam točnog datuma... Samo ću ovdje napomenuti «dušebrižnicima», da sam na osnovu tog ranjavanja mogao ostvariti najmanje 10% veće «privilegije» ... ali nikad ih nisam niti tražio.

Da, prisjetiću se i geometra Zagorca... Radili smo u istoj firmi. Poslije njegovog odlaska iz firme – nismo se nikada više sreli (da dušebrišnici ne vade stvari iz kontexta)...

1991.godine, u zapadnoj Slavoniji, imali smo jednog poginulog (Alar), te nekoliko lakše ranjenih i jednog teže ranjenog pripadnika (Utvić), za svakog ranjenog i poginulog znam gdje je i kako nastradao. Ovo spominjem iz razloga što se kasnije pojavilo mnogo raznih ratnih rana i puteva, kod pojedinaca... Svaki od nas koji smo negdje bili, sigurno zna kako mu je suborac nastradao.

Polovinom ožujka 1992.godine, povlače nas sa NG ratišta u SB. Dobijamo odobrenje/naredbu da se aktivno uključimo u «ZONU B», tako se to tada zvalo, jer se u BB već vode borbe u gradu. Naredba je bila da se ne smije imati oznaka ZNG-a niti dokumenti koji bi upućivali na to. Takođe, u zonu su mogli ići samo dragovoljci (većinom ljudi porijeklom iz BiH, iako je bilo i ljudi koji nikakvu povezanost nisu imali sa BiH).

Borbe su već vođene na par stotina metara do mosta, te istim nismo mogli prelaziti jer je bio pod vatrom. Prelazili smo čamcima, natovareni oružjem i opremom za ulične borbe. Odmah po prelasku povezivali smo se sa pripadnicima domaćih postrojbi (mislim da se to tada zvalo TO i PL BiH, jer HVO nije niti postojao), te aktivno učestvovali u borbama. Moja postrojba je dobila zonu odgovornosti lijevu stranu od semafora prema Liješću. Zapovjedništvo nam je bilo u onim porušenim kućama pored mosta (gledajući iz pravca HR, dio grada mislim da se zove Tulek). 

Ohrabreni našim prelaskom i uključivanjem u borbe, pripadnici domaćih postrojbi dobijaju na moralu, te ih se sve više uključuje u borbene aktivnosti. Bilo je pojedinaca koje bih rado vidio i u svojoj postrojbi, odskakali su od nekih drugih, navesti ću primjer jednog, sjećate se snimaka sa obodnog kanala, onaj dječak (Mijo) sa maramom na glavi i RRB OSA... nažalost, poginuo je nekoliko mjeseci kasnije...

Dakle, našim prelaskom i protuudarom, odbacujemo neprijatelja nekoliko stotina metara niže, prema Brodskom Polju, te ih udaljavamo od mosta koji je do tada bio nesiguran za prelazak, te ga koristimo za uvođenje novih snaga...

Uvodimo i oklop u borbene aktivnosti, svakim novim uvođenjem nekakvog oruđa naše snage su rasle, jer nam se priključuje sve više domaćih ljudi, valjda su shvatili da više nema šale, da ovo što se dešava nije igra...

Već je nastupio i travanj 1992.godine. Svakodnevno vodimo ulične borbe, kuća po kuća, ulica po ulica, imali smo i nekoliko lakše ranjenih, na sreću mrtvih nismo imali na tom dijelu, iako mi niti danas nije jasno kako, jer su nas tukli svim što su imali, avionima su porušili sve oko nas a nama ništa...

U slobodnim danima, odlazim kući u Odžak, vidim da je i tamo stanje napeto... samo što nije puklo. U slobodno vrijeme, uključujem se sa braćom u obuku mještana... Oružja smo imali nešto malo, streljačkog, koje smo kupovali na crnom tržištu. Morali smo, nije bilo drugog načina, a sve je mirisalo na rat... 

Puklo je i na tom području, neprijatelj je istresao VBR u 13.00 sati na naselje «Hanke». Sjećam se da sam u tom trenutku bio ispred policijske stanice u Odžaku, tu se okupilo više stotina osoba, tražili su oružje od rezervnog sastava MUP-a... Poginulo je i ranjeno više osoba a među njima je poginuo i Vinko U., poznavali smo se prilično dobro.

Kao što sam rekao, čuo sam opaljenje VBR-a (kao i svi ostali okupljeni), znao sam šta to znači, samo nisam znao gdje će poklopiti. Povikao sam ljudima da se raziđu jer će udar biti za manje od minuta, očekivao sam da će po nekakvoj logici biti upravo na mjestu gdje smo se nalazili u tom trenutku (policijska stanica, zgrada općine, katastar, džamija, pošta... sve je u krugu od pedesetak metara).

Ljudi su počeli panično bježati, rasipati se... Nakon manje od minuta slijedi udar na «Hanke» 32 rakete su udarile u gusto naseljeno mjesto a da prije toga niti metak nije bio opaljen sa naše strane na neprijatelja... Toliko o tvrdnjama da je neprijatelj bio izazvan...

Odmah poslije udara, sa još nekoliko prijatelja sam otišao i pomagao u izvlačenju mrtvih i ranjenih iz ruševina. Narod je bio uplašen, plakali su, bili bijesni... tek sad su pojedinci koje sam poznavao shvatili da se dešava ono što sam im najavio par mjeseci ranije da će se dogoditi. Nismo mogli ostati po strani a da «susjedu kuća gori»...

Krizni štab, donosi odluku da se krene u blokadu prometnica i određenih sela sa srpskom većinom, jer oni će se preko rijeke Bosne pokušati spojiti sa snagama neprijatelja da drugoj strani rijeke. Planovi su već dosta ranije bili izrađeni, te se krenulo u realizaciju.

Odlazim u svoju matičnu postrojbu, iznosim stanje na terenu te se zajedno s braćom vraćam u svoje rodno selo. Stavljamo se na raspolaganje mještanima, sa oružjem i opremom koju smo imali. Vjerovali su nam, sve ovo vrijeme su znali gdje smo bili...

Krenuli smo sa naše strane u napad, bilo nas je maksimalno 30-40. Od «teškog» oruđa imali smo minobacač 60mm i 24 mine (dva sanduka po 12 mina), nismo imali čak niti nišanske sprave za njega ali su me na NG ratištu dvojica velikih ratnika (Blekić i Kršić (Crni), njih dva su bili nerazdvojni, zajedno su kasnije i poginuli u zoni «B»), naučili kako rukovati sa takvim, a to sam znanje prenio na dječake iz sela... 

Naveče mi javljaju upravo s tog položaja, bili su kojih dvjetotinjak metara iza nas, da im je mina ostala u cijevi. Znam, dječaci nemaju pojma o takvim stvarima, javljam im da tako ostane do ujutro, ja ću je izvaditi van. Nisam morao, ali smatrao sam da imam puno više iskustva od njih u takvim stvarima. Nisam želio da neko od njih nastrada pri čupanju mine bez osigurača.

Cijelu noć sam obilazio ljude, nisam odspavao niti minuta, znam kako su se osjećali, pokušavao sam im unijeti dozu sigurnosti. Vihor je bio na desnom krilu, drugi brat u centru, ja na lijevom krilu. Pratio sam komunikaciju, imali su problem sa jednim mitraljeskim gnijezdom, pokušavali su ga skinuti sa RB M-57 ali nišandžija nije uspio niti približno pogoditi cilj.

Vidio sam s koje strane djeluju po njima, razvukao sam jedinu zolju RRB-M84 koju sam imao, podigao se i skinuo cilj... Bilo je prilično daleko, iskreno, nisam očekivao pogodak....
Dječaci su skočili od radosti, vidio sam im u očima strahopoštovanje... Mitraljez je ušutkan...

Sutradan, moram na brifing, da pokušamo utvrditi situaciju na terenu, da planiramo daljnje djelovanje. Prije toga, odlučio sam otići i izvaditi minu iz cijevi našeg «teškog» oruđa...

Nisam morao, a opet sam se trpao tamo gdje mi nije bilo mjesto, došao sam do njih, minobacač ukopan do pola zbog neiskustva posade, izvadio sam minu iz cijevi, premjestili minobacač na tvrdu podlogu i tu su nas pronašli... Pala je među nas. Božo je poginuo.

Detalje sam opisao u priči «moje ranjavanje», svaka riječ je istinita i prenio sam prema svojemu sjećanju.

U ovom  dijelu, uključiti ću u priču i svoju suprugu... Bila je u petom mjesecu trudnoće... 
Nikada mi niti riječ nije prigovorila što sam u ZNG (a gle čuda, muslimanske je vjeroispovijesti), smatrala je da sam izabrao svoju stranu... Znam samo, da je veći vjernik i katolik od mene. Iskreno, u crkvu idem samo kad moram (rođenja, krštenja, vjenčanja, sakramenti, sahrane)... ona ide puno češće...

Po mojemu ranjavanju i otpremanju u bolnicu (visio sam, valjda me je moja mladost i snaga, uz nečiju providnost, spasile), dvojica prijatelja (Marinko – poginuo je nakon petnaestak dana, i Ivan, teško je ranjen u kolovozu 1992) su došli po moju suprugu i kćerkicu, da ih izvuku iz zone djelovanja. Nisu htjeli reći šta je s mene...

Kada je saznala ... doživjela je šok. Beba je otišla. Bio je sin...Nakon 8 godima dobio sam i drugu kćerkicu, dvije godine kasnije i treću ... One su moji sinovi...

Danas, moja supruga se već petu godinu bori sa karcinomom, nadam se da ću joj uspjeti vratiti sve što mi je dala...

Iz kome se budim nakon četiri dana, pored mene je Lipa... Probudio sam se navodno tek kad me on dozivao...

Sutradan sam prebačen u ZG na Dubravu, tamo sam ostao osamnaest dana, skrpan sam koliko je bilo moguće, te malo prizdravivši potpisujem izlazak na osobnu odgovornost i vraćam se nazad, kući u BiH... Na štakama sam išao sa dečkima...

Za tih 22 dana koliko sam bio odsutan od njih, na njima sam primijetio velike promjene, preko noći su od djece postali pouzdani ratnici. Postali su ozbiljniji i čvršći. Vihor ih je preuzeo i vodio dok me nije bilo, gledao sam i njega i njih, pitajući se jesu li to isti ljudi... 

Vihoru sam u šali znao prigovoriti (brat mi je, ali mi je znao izvaditi živac), da se vrati par mjeseci unazad i razmisli o svom ponašanju tada, te kako je meni tada bilo...Za kratko vrijeme, od kada je prihvatio odgovornost da vodi ljude, strahovito se promijenio (a imao je dvadeset godina).

Gledao sam kako ga ljudi koji su duplo stariji od njega, slušaju bez pogovora, ... Od njih je napravio vojnike, slijedili su ga u stopu, uživao sam gledajući ih.

Ostali smo zajedno još otprilike mjesec i pol dana, u međuvremenu smo imali više teških borbi i intervencija, Modriča, Jakeš, Pećnik, Gnionica, Jošavica...
Imali smo sudare sa knindžama, vukovima, ... tukli smo se gadno. Napisao sam neka sjećanja direktnih sudara, većina naših dječaka su živi i danas, pročitali su priče koje sam napisao...

Početkom Srpnja, VLK me uputila u Varaždinske Toplice, na rehabilitaciju. Za suprugu i dijete sam platio smještaj tamo, da mi bude lakše... Da ne moram barem razmišljati šta je sa njima... O padu Odžaka nije bilo pojma tada, kad sam ih ostavio...

Gledam na televiziji vijesti, javlja se o teškim borbama tamo, ali javljaju da se Odžak drži... prepoznajem i ljude koji daju izjave. Opet mi nešto ne da mira, svaki dan zovem Lipu u Brod, pitam za stanje na terenu, itd... Krio mi je pravo stanje, nije mi htio reći... Tek kada je bilo gotovo...rekao mi je: Odžak je pao...

Šok, nevjerica, briga... Nemam pojma gdje su moji, braća, sestre, rodbina, prijatelji, suborci...

Kažem mu da ću napustiti liječenje, da se vraćam u Brod pa dalje šta bude... Odgovara mi, da baš zbog toga nije htio da mi javlja pravo stanje na terenu, znao je šta ću uraditi...

Potpisao sam izlazak, pokupio suprugu i dijete i pravac Slavonski Brod. Danas kad razmišljam o tome, vidim da nisam razmišljao mozgom već srcem, svi bježe iz ratne zone a ja se u nju vraćam sa suprugom i djetetom.

Dolazim u Brod, tražim Lipu, njegova supruga mi kaže da je sa dečkima, spašavaju oružje i opremu koju su moji dječaci izvukli... nisu ostavili niti metka neprijatelju. Produžavam do mosta, srećem trojicu iz rodnog sela, pozivam ih da se ne razilaze...da nastavimo borbu...

Jedan od njih (umro je prije par godina) mi kaže «za nas je rat završen». Samo sam ih pogledao, nisam rekao niti riječi...imali su rodbinu vani, vjerovatno su planirali kod njih...
Ja za svoju bližu rodbinu nisam niti znao gdje su, nisam mogao tako reći...a niti mi karakter to nije dozvoljavao. Odlučio sam ostati do kraja...

Srećem Martina J. (moj zamjenik voda iz ZNG), ima motorolu, posuđujem je i zovem Lipu, dobijam ga, kaže mi da je na poligonu Kindrovo sa dječacima...

Odlazim tamo i pronalazim ih, izvukli su naoružanje i opremu te ih smjestili u jedan kontejner. Tamo je i Vihor i još par dječaka iz sela. Plaču, pričaju mi sve... I ja plačem. Onaj tko nije osjetio kletvu «imati pa ne imati» nikada neće znati šta to znači...

Izvukli su kamion zarobljen od neprijatelja na području Gnionice, pinzgauer zarobljen u Modriči, kombi VW, nekoliko traktora sa prikolicama... sve je bilo puno oružja i opreme, sve je to bilo oteto od neprijatelja...

Smirili smo se, sjeli, tek sada saznajem detalje posljednjih dana Odžaka. Dječaci su bili preumorni, imali su intervencije svaki dan, vraćali izgubljene položaje uspješno, da bi ih sutradan ponovo morali vraćati jer su ih neki drugi ljudi napustili bez borbe... Tako je bilo zadnjih petnaestak dana... Od 35-40 dječaka, petnaestak ih je bilo ranjeno, srećom, nitko nije bio teško...

Pitam, gdje su ostali dječaci, kažu mi da ih je Lipa smjestio u KKK u Brodu. Odlučili smo, da pozovemo one koji se žele boriti dalje, oni koji ne žele nek idu svojim putem. Mi smo svoj izabrali.

Saznajemo, VP sprovodi na stadion Marsonije vojne obveznike iz Odžaka. Tamo su pod nadzorom VP. Sjećam se, kiša je padala, pljusak...onaj jaki...
Odlazimo na stadion, tamo je ogroman broj ljudi. Pozivamo ih da se priključe nama, nastavićemo borbu u Bosanskom Brodu i dijelu Derventskog ratišta,...pa ćemo prema Odžaku. Popljuvani smo od velike većine tih ljudi... Pridružilo nam se dvadesetak dječaka...

Ovi, koji su nas pljuvali, govorili su da ih je već popisala EZ i da idu u EU zemlje a da se ne žele vraćati na svoje. Njihov izbor....mi smo svoj put izabrali već ranije... Nakon par dana, isti stadion je granatiran, poginulo je i ranjeno više osoba... Ne žalim ih, to sam otvoreno rekao na lokalnim stranicama pa su me pojedinci pljuvali i pitali kakav sam čovjek, gdje će mi duša? Odgovorio sam im, «u pakao, uz prijatelje», navikli smo se...prošli smo dio pakla, iskustva imamo...

Lipa i prijatelji iz ZNG, pronašli su jednu davno napuštenu kuću, cca 50-ak kvadrata, bila je prazna, ruševna, bez struje i vode... tu nas je bilo trideset dvoje...prvih dana. Rodbina i susjedi, moji su pokupili sve susjede iz dijela sela gdje su živjeli te ih izvukli. Ostao je jedan stariji susjed Ivo M. koji nije htio otići, ubijen je, kosti su mu pronađene u njegovom dvorištu...

Dječake smo smjestili u selu Tomica, nedaleko od Broda, u prostorijama na nogometnom igralištu. Bila je to ujedno i baza moje postrojbe. S te lokacije smo odlazili na terene. Sa nama je ostalo 30-35 ljudi sa područja Odžačke općine, prema mojim saznanjima, jedan manji broj ljudi se priključio Đogašu, te nešto ljudi priključilo i 101 BB brigadi. 

Odlazimo na terene u zonu «B», na područje BB i Derventskog bojišta. Prvi poginuli iz moje postrojbe u ZNG, na tom dijelu, bio je Brezić (Zvonce). Poginuo je na brdu Glog, rano ujutro, išli smo u akciju, poginuo je u bliskoj borbi, dobio je metak u grudi...

Drugi poginuli je Andrijanić (Folko), dječak iz sela, bio je jedini sin u roditelja, hrabar ratnik i veliki čovjek. Moja priča «Modriča» govori i o njemu.

Treći poginuli iz postrojbe, bio je Milan. Bio je Srbin, iz Sl. Broda, nije htio napadati svoj grad, pristupio je u ZNG, dao je svoj život za Hrvatsku. Poginuo je od tenkovske granate.

Imali smo i priličan broj ranjenih, srećom, većina lakše, teže je ranjen Ivan (metak u glavu), te Ćosić, mislio sam da mu ruka neće biti spašena...sreća, pogriješio sam, kasnije sam ga sretao na Orašju, bio je zaista borac...

Zapovjedništvo brigade je u svakom trenutku znalo da u rezervi imaju na raspolaganju ljude koji su u to vrijeme zaista bili borci, i koji su prošli dio pakla. Imali smo više intervencija za vraćanje položaja koje su neki drugi ljudi napuštali. Na bijelom Brdu, poginuo je Dugonjić, zajedno smo išli u srednju školu...

Terene smo odrađivali pošteno, obitelji su nam bile u Sl.Brodu i okolici, slušali smo zvuk granata kad prelijeću preko nas, te padaju po Slavonskom Brodu... Taj zvuk, više nas je pogađao nego kad je tuklo oko nas, brinuli smo se za svoje...u Sl.Brodu... i okolici...

Na slobodne dane smo išli obiteljima, u Brod i okolicu, ovisno o tome gdje se tko snašao... Niti u slobodne dane nismo mirovali, pokušavali smo na svoju ruku učiniti nešto, vjerovali smo da ćemo se samo akcijom uspjeti vratiti na svoje... Opisao sam jednu takvu akciju u priči «Prvi prelazak ID skupine», tu nam je Ravnjak (Mačak) poginuo... Od te grupe, a bilo nas je sedmorica, kasnije je u prometnoj nezgodi poginuo i Nediljko, dječak iz sela... Ostala petorica smo još uvijek živi...

Zadnje dane Bosanskog Broda, opisao sam iz mog kuta gledanja... Opisao sam ono što smo osobno doživljavali na dijelu koji smo mi pokrivali. Svjestan sam toga da se za istu priču, može ispričati razne verzije te priče, ovisno o tome gdje se tko nalazio...ili na kojoj strani...

Brod je pao, preko mosta smo se izvukli poslije 22.00 sati, moja i postrojba od Đogaša, bile su to dvije posljednje postrojbe koje su se izvukle preko mosta. Jerko Zovak je to naveo i u svojoj knjigi «Rat u BP», samo nije naveo točno vrijeme... Jerka osobno poznajem, vjerujem da nije znao ovu informaciju kad je pisao knjigu... Za ovo što tvrdim, ima barem još 100 živih svjedoka...

Sam pad... Lipi sam rekao «izvedi G6», samo je nas nekolicina znala šta to znači... Uništili smo nešto što samo nas nekolicina zna o čemu je riječ. Ovo je prvi put da sam spomenuo to...
Poslije toga, izvukli smo se preko mosta... Kiša je užasno padala... I nebo je zaplakalo, plakalo je za krvlju prolivenom, je li bilo uzalud ... i danas me to pitanje proganja...

Prešli smo u Slavonski Brod. Grad je sablasno prazan, tih, u mraku... nigdje nikoga, nigdje žive duše...osim nas...koji smo vodili svoju posljednju bitku...koju smo izgubili...

Zauzimamo položaje uz Savu, moja postrojba od mosta do KKK, Đogaševa, od mosta do «visećeg mosta», mislili smo da će oni krenuti dalje...

Provalili smo u podrum zgrade (današnja IBM), ranije se zvala (Đuro Salaj), to je kojih tristotinjak metara od mosta. Kupili smo vreće sa pijeskom po gradu, pravili bunkere uz Savu, očekivali smo nastavak djelovanja neprijatelja... 

Ujutro, u 3.05 sati, most je otišao u zrak... U tom trenutku sam bio u podrumu IBM, nismo uopće znali da je miniran, niti danas ne znam tko je aktivirao exploziv... Detonacija je bila užasna, mislio sam da direktno pogađaju zgradu u kojoj smo se nalazili... Jedan od mojih suboraca, dječak iz sela,  ovim riječima mi opisuje detonaciju «bio sam u bunkeru na Savi, odjednom, ogromna vatrena kugla ide prema nama, usrao sam se od straha»

Ujutro sam tek vidio posljedice, shvatio sam ... izgubili smo ovu bitku...

Ovdje cu svojim Odžačanima spomenuti, sjećate se «nane», ona žena što je prodavala čarape na pijaci u Odžaku (kasnije i u SB) mislim da se zvala Sadeta, muslimanka, sutradan ujutro, poslije rušenja mosta, je prešla sa još dva starija čovjeka u čamcu preko Save, moji dječaci su ih prihvatili...

Ujutro, kroz optiku, pratio sam nasip na drugoj strani... čekao sam metu ... imao sam ju... iza leđa mi Cindro (zapovjednik bataljuna) kaže, «ne pucaj»... Shvatio sam, ovdje je rat završen...

Prvih petnaestak dana, bazu smo imali u podrumu bivseg kafića (mislim da se zvao Snooker, iza bivšeg kina Partizan), odrađivali smo poslove graničara. Bilo je to zaista bolno, za sve nas... Gledali smo neprijatelja, a nismo smjeli djelovati, da ne ugrozimo civile u Slavonskom Brodu. Niti metka nismo ispalili na suprotnu stranu, poštivali smo zapovijed, iako nam je osobno bilo teško, pogotovu nama, koji smo iz Bosanske Posavine...

Došla nam je zapovijed, da pridružene bojovnike sprovedemo u Orašje, pod pratnjom VP. Mi ju nismo mogli izvršiti, kako da sprovedem suborca koji je do juče bio uz mene... i prijatelje ... kao nekakvog dezertera, kriminalca... ili ne znam već šta...

Dali smo tim dječacima mogućnost, izbor, ili da idu na Orašje ... ili da se snalaze dalje sami. Ja, a niti moji prijatelji im više nismo mogli pomoći. Bio je to još jedan udarac koji me je pogodio... Ti ljudi jednostavno nisu imali izbora... Sirotinja, bez ikakve podrške iz vana, bez novčanih primanja, bez egzistencijalne sigurnosti... oni su morali ići dalje i ginuti... Bez obzira što su tisuće drugih pobjegli, oni su morali i dalje krvariti...

Svima nam je bilo zaista teško opraštanje. Otišli su sa oružjem i opremom koje su nosili do tada, dali smo sve što su mogli ponijeti... Obećao sam da ću doći za njima... Vihor takođe... Marijan isto... Naša privilegija (nas trojice braće) je bila što smo od 1991. godine bili u ZNG... Nikada nismo bili službeno HVO ili nekakva druga postrojba, mogli smo birati... oni nisu imali izbor...

Dobili smo zonu odgovornosti da branimo (ne znam više od koga) zonu od mosta (porušenog) do sela Zbjeg (mislim da ima cca 7-8 kilometara nasipa rijeke Save). Bazu satnije smo imali na bazenima Migalovci. 

Na svakih 500-600 metara smo imali bunkere sa mitraljeskim gnijezdima... Odrađivali smo smjene rošnih vojnika. Nije nam se to sviđalo, ali vojska je vojska, postoji nekakva hijerarhija koja se mora poštivati...

Krajem studenog, dobili smo upit, tko želi na teren u Hercegovinu? Projavili smo se nas pedesetak... Nakon par dana smo i otišli. Bili smo u nekim brdima iznad Stoca, crta prema Srpskoj strani... Odradili smo mjesec dana terena, nije bilo borbenih djelovanja...

Vratili smo se u bazu, u Migalovce... Rekao sam prijateljima da ja ne mogu čekati da neko drugi ratuje za mene... Ja moram na Orašje, tamo su moji prijatelji, od tamo jedino možemo kući... Vihor i Marijan su mislili isto, braća smo, morali smo...

Pozdravili smo se i otišli, imali smo odobrenje i od zapovjedništva, ostali smo u ZNG do kraja iako smo fizički bili odsutni od matične postrojbe...

Našim dolaskom u Orašje, (tada je zapovjedništvo brigade bilo smješteno u selu Donja Mahala, kasnije je prebačeno u selo Tolisa), dječaci su dobili samopouzdanje (pogotovo oni koji su već bili uz nas ranije), znali su da ih nećemo iznevjeriti, znali su da samo zajedno možemo ginuti...

Preuzeli smo interventni vod, bio je smješten u selu Oštra Luka. Brojao je tada otprilike dvadesetak ljudi. Cilj nam je bio da ustrojimo satniju, udarnu, za brza djelovanja...

Dosta mi je bilo crte, dosta je bilo rovova, ako ćemo već ginuti...Bože... daj da ginemo u borbi... Polovicu satnije smo smjestili u Oštroj Luci, polovicu u Bukovoj Gredi. Bili smo povezani radio vezom i poljskim telefonima (iako je prilično daleko bilo), ali je funkcioniralo. Dječaci smješteni u Oštroj Luci su uvijek bili spremni za odrađivanje na Brvniku (jer je zona odgovornosti brigade bila nedaleko od njih, dok su dječaci iz Bukove Grede odrađivali ostalo gdje je trebalo – bilo gdje...

Iz brigade smo povlačili najbolje borce, oni koji su sami željeli kod nas... nismo držali crtu, ali smo uskakali bilo gdje da je zatrebalo na Oraško Šamačkom bojištu... Ne samo na dijelu koji je pokrivala naša brigada ... već bilo gdje...

Bili smo svjesni da će nas puno izginuti, jer smo uskakali tamo gdje je bilo kritično ... ali opet nam se pridruživalo sve više dječaka... Vihor ih je vodio na terenu, ja sam odrađivao operativu i koordinaciju na terenu, Marijan je vodio desetinu... 

Po dolasku nas trojice dolje, naš otac (1946.godište), stric (1948.godište), te njegova dva sina (maloljetna) se prijavljuju u brigadu... Iz dvije kuće, u istom dvorištu, tada nas je bilo sedmorica u Orašju... Stariji mali od strica je priključen nama u interventnu satniju (bio je fizički jak i sposoban), ovi ostali su bili raspoređeni na manje pogibeljne dužnosti (otac i stric pozadina, mlađi sin od strica topništvo – gvozdika)

Opisao sam nekakve intervencije, gdje mi je poginulo više prijatelja, bilo je intervencija gdje nismo imali poginulih, njih nisam niti opisivao. Sve što sam opisivao, istina je koju sam želio ispričati zbog sjećanja na poginule suborce i prijatelje ... da se ne zaboravi...

U priči «Brvnik2» poginulo je sedmorica suboraca u istom danu... Bio je to tećak udarac za nas. Najgore od svega, bilo je to što je ta akcija dogovorena sa «susjedima», mi smo svoje odradili pošteno, razbili smo neprijatelja u direktnim sukobima, na par metara, ušli smo u «klin», došli smo do škole u Brvniku, ispred je nekakav kanal a iza njega Batkuša, njihov «koridor»... Bokovi nisu krenuli niti metra sa početnih položaja, neprijatelj se konsolidirao i tu smo počeli ginuti...

Iz iste ove akcije, imam još dvije priče, malo veselijeg karaktera... biti će postavljene kasnije...

Imali smo intervencije i na Grebnicama, priča o «Maloj Mari» je jedna od tih intervencija...

«Angela» će me proganjati čitav život. Ne mogu to zaboraviti nikada, znam dobro pripreme par mjeseci ranije, sve se radilo u tajnosti – a opet je sve bilo «javna tajna». Poznavao sam planove i ciljeve koji su bili zacrtani, nisam se slagao sa njima jer nismo imali snage za sprovesti sve to, nismo imali niti podršku – a opet, vojnik je vojnik, mora slušati... a osjećaj rodne grude pod nogama...onih 250+ vojnika 102.brigade HVO, koji su bili prešli ... nikada neće zaboraviti...

Bilo je kako je bilo... otišli su najbolji sinovi Posavine... žao mi je što «šefove» kosti nikad nismo pronašli... Moje mišljenje je, a poznavao sam ga jako dobro, vodio je jednu desetinu, da je bio ranjen, da se dovukao do Save...da ga je voda odnijela... Počivaj u miru prijatelju, nikad te neću zaboraviti...

Poslije toga neuspješnog pokušaja, pao sam psihički... nisam okusio hrane 15-16 dana, počeo sam pušiti... izgubio sam u petnaestak dana – petnaestak kilograma....

Imao sam određene rodbinske «veze» na području Doboja, jedna osoba mi je preko Švicarske dojavila gdje se nalaze ranjeni iz te akcije... Pokrenuo sam crveni križ u Ženevi, dao im slike, osobne podatke i lokaciju gdje se nalaze... Bilo mi je bitno samo da unesu trag o njima – da su živi...

Osoba od koje su potekli prvi podaci o mojim prijateljima (mlađa ženska osoba) je radila u bolnici u Doboju. Nažalost, nije više živa, nikad ju nisam upoznao – a rodbinski smo vezani..., nebitno... Hvala ti... NEPOZNATA ŽENO...

Ostvario sam još nekakve kontakte sa drugom stranom, jedan od tih kontakata je bio «Šmajser». Dao mi je podatak u šifri «Gorica – Jadran», znao sam da govori istinu. Rekao sam mu da ih obiđe na toj lokaciji i da im kaže da znamo za njih. Obišao ih je i rekao prenio im neke detalje koje sam znao ja i još jedan od tih ranjenika. Svjedoci su još uvijek živi...

Šmajseru, Škorpion pamti...dobro i zlo...

Poslije «Angele», a jeste li se kad zapitali, od kuda ime «Angela»?, razgovarao sam sa Perijom (zap.105), Željom (zap.101), Bombom (zap.103), Đogašem (zap.bojne 101), kažu, oni su povukli dio ljudstva sa crte – u slučaju uspjeha – prebacili bi dio ljudi na naše područje...

Žalosno... ali istina je...Da nije bilo «Tute» (inicijali A.M.), sa HR strane nebi niti mina bila ispaljena za podršku našim borcima. Tuta je još živ, dobro se sjeća kad sam mu rekao da pravi zaprečnu vatru oko prijatelja, a da ćemo nas dvojica snositi odgovornost, jer je iz HR došla zabrana djelovanja... Učinio je to... još nismo odgovarali zato što smo pokušali pomoći prijateljima... doći će vrijeme i na nas... Nije mi samo jasno... da je akcija kojim slučajem uspjela... tko bi pobrao zasluge??? Jer niti jedan metak legalno nije mogao preći u HR, a da se ne zna – a prešlo je oko tisuću ljudi, sa minobacačima, VBR-ima, oružjem i opremom ...

Na istom mjestu sam već drugi put doživio poraz... prvi put... kad je «mačak» poginuo, drugi put «Angela»... Isto dvorište... isto mjesto ... veća strepnja...

Čupali smo prijatelje, jednog po jednog... Osobno sam bio nazočan pri nekim razmjenama u Dragaliću... Drhtao sam... Čekajući ih...

Prelazak... uh...

Mršavi, blijedi, bolesni... na jednoj nozi patika – na drugoj vojnička čizma (i ovo je istina, postoji fotografija od te osobe)... 

Prvog koji je izašao, smjestio sam kod sebe u Brodu... nisam dao da ga ispituju... želio sam da dođe k sebi... Još jedan od njih je bio kod mene oko mjesec dana... Jednostavno, morao sam ih maknuti od poznanika, nisam želio da pričaju o svemu što su prošli... Meni su se povjeravali..., nisam ih forsirao, čekao sam da sami počnu pričati...

Priče su potresne, ako učesnici budu dozvolili... objaviću ih (jedan je u Švicarskoj, drugi je u zatvoru – ubistvo poslije rata)...

Nastupa vrijeme mirovanja... sve snage (i veze) smo uključili na čupanje ostalih prijatelja...

1994. godine, Listopad, osniva se 4GMBR «Sinovi Posavine»... Vesna (kodno ime), bio je zapovjednik bojne u 102.brigadi (inače, školovani oficir bivše JNA, čin poručnik bivše vojske u Prištini), vrlo hrabar i sposoban čovjek (a još dva su mu brata bili kod nas a nisu sa našeg područja), naredbom je prebačen kao zapovjednik 1. bojne, 4.GMBR HVO. Vihor je prebačen kao zapovjednik 1.satnije 1.bojne... Njihov moto je bio (imali su i natpis u zapovjedništvu)... Sve bojne su bojne – samo jedna je PRVA... I bili su... mogu to potvrditi... prošli smo puno...

Za njima su otišli i najbolji borci (preživjeli) iz naše satnije... Bili su elita i zaslužili su...

Ja sam ostao u brigadi, nisam se osjećao sposobnim da mogu biti ispred ljudi, nisam mogao pratiti ljude (fizički), a na drugi ih način nisam htio voditi ... preuzeo sam ONP (operativno nastavne poslove)...

Manje-više, do operacije «Osveta», stanje je bilo relativno mirno na tom području...

Osveta... znam da je prvi poginuli iz 4.GMBR bio Ćelo (bio je u našoj interventnoj satniji ranije... Hrvat je, iako je i dosta muslimana otišlo tamo)...
U našoj zoni odgovornosti trpili smo jake udare (artiljerijske), nisu pokušavali pješačke (jer su već nekoliko puta ranije na tom pravcu popušili), ali je na pravcima Vidovice i Kopanice bilo užasno. Detonacije su odjekivale svake sekunde... naše ili njihove...

Vihor mi je pričao neke detalje o tome, kaže... bilo je i gubljenja položaja (bježanja nekih boraca), ginulo se... izgubljeni položaji su prelazili iz ruke u ruku...

Ginulo se jako puno, imali smo informacije na brifingu... Vjerujte mi, samo sam strepio da neko na drugom mjestu ne popusti. Samo sam se plašio da ostanemo odsječeni... Bili smo u njihovoj dubini i samo sam se plašio desnog krila, na lijevom krilu su bili ljudi kojima sam vjerovao...

Dnevno... padalo je oko pet tisuća projektila... vjerujem da smo i mi toliko čestitki slali... Prvi put, tu smo osjetili i silu nekakvih raketa za razminiranje minskih polja... Lansiraju se sa šina... Prave trasu široku desetak metara... dovoljno za prolaz tenkova...  Tlo kuda prođu ostaje uzorano, glava rakete na kraju putanje explodira i uništava sve ispred... Ne mogu se sad sjetiti kako se zove.. A znao sam nekad točan naziv...

Nakon petnaestak dana napada, prestalo je ... Izdržali smo.

Na našem pravcu nismo imali žrtava, na glavnim pravcima je poginulo jako puno ljudi.., s naše... a još više s druge strane...

Vihor i moji bivši dječaci su se zaista pokazali... Orašani, pamtite te ljude... zaslužili su...

Ovo je moja priča, moj osobni ratni put, dio puta mojih suboraca, ratni put dijela moje obitelji, ... ne stidim se svog ratnog puta...

Poslije svega, šta mi je žao?

Žao mi je što nisam mogao učestvovati u završnim operacijama, zato što sam bio na drugom dijelu odgovornosti... žao mi je i što Banja Luka nije odrađena kako je trebalo... Da je ona odrađena, danas bi (i ubuduće) bilo jako mirnije... Žao mi je mojih suboraca, mojih prijatelja...

Istodobno, ponosan sam da preživjelima mogu gledati u oči...

Bože, ovo je moja ispovijed, nikada nisam iznio ovoliko detalja. Svoju pokoru služim, nosim ju... a teška je...

Master

http://www.uhd91.com/index.php/domovinski-rat/ratne-prie/1497-moj-ratni-put.html