Obećao sam Vam… Pisati ću kako mi naleti inspiracija da pišem, pisati ću u dijelovima, spomeniću mnogo dobrih ljudi, od kojih mnogi više nisu među nama, moram spomenuti i svoju suprugu, i ona je podnijela veliki dio tereta…
Pitate se šta Vam ovaj čovjek piše? Je li istina to što piše? Istina je, vjerujte mi, neću Vas lagati, svejedno mi je … ne interesira me exponiranje u javnosti… imenom i prezimenom, pišem istinu… svoje poraze i pobjede, onako, kako je bilo… bez uljepšavanja…
Početi ću, desetak godina prije rata…
Rođen sam i živio u Bosanskoj Posavini, u većinski hrvatskom mjestu, radio sam u jednoj firmi u ZG, radio sam kao vozač i rukovatelj explozivnim materijama, (vitezit, geovit, c20, c40) … za potrebe posla.
Usavršio sam taj posao, znao sam materijal u «dušu», poznajem ga i danas … za ne daj Bože… čak i više…
Da krenem od devedesete… nisam se smatrao velikim Hrvatom… Volio sam «svoje» više nego druge, ali nisam mrzio nikoga, čak niti kasnijeg neprijatelja…
1991. bili smo na terenu (firma) u Bjelovaru … Bili smo smješteni u onom motelu nedaleko od šume «Bedenik», skladište exploziva i upaljača imali smo otprilike kilometar ispred onog JNA skladišta koje je onaj major digao u zrak… osobno sam par puta vidio i tog majora u prolazu… mene se dojmilo, što njegova pratnja nosi doboše na automatskim puškama… Uh da sam to imao… koliko bih bio moćan…hehe…
U ranijim pričama, uvijek sam naglašavao, da nisam imao pojma o nacionalnosti… Međutim, silu nikad nisam podnosio…
Sjećam se dobro, poligon iza vojarne u Bjelovaru… bio je to Svibanj 1991… radili smo seizmička istraživanja za naftaplin… stvarali smo umjetne potrese explozivom te iste snimali određenom specijalnom opremom…
Iznad nas su letjeli avioni JNA na malim visinama… To me je strašno iritiralo. Barem u ono vrijeme kad smo radili svoj posao, a službeno rata nije bilo… smatrao sam da je to bila demonstracija sile…
Silu nikad nisam volio, jer će proizvesti otpor, … ma kako bio slab u tom trenutnu…
Automatski mi je sve to izazvalo revolt, te sam se odmah u Bjelovaru prijavio u postrojbe MUP-a (ZNG još nije postojao)…
Stavio sam se na raspolaganje (zajedno sa službenim vozilom UAZ) na raspolaganje postrojbma MUP-a RH… Prvu intervenciju sam imao nakon par dana, dobio sam naređenje da miniram nekakav most prema Trgovišću… jer se očekivalo da će vojska krenuti u tom smjeru… Učinio sam to, i čekao znak da aktiviram exploziv. Nije bilo potrebe da se to odradi, jer vojska nije izašla iz vojarne… Exploziv sam spremio u službeno vozilo firme (cca 400 kg geovita).
Kasnije sam morao donesti potvrdu o nekažnjavanju, gle gluposti, i to iz Doboja, a nisam smio navesti za što mi treba…
Sjećam se, da je u Bjelovaru tada bio «šef» Mladen Ivanić, mislim da je imao čin majora JNA. Meni nadređeni je bio nekakav Franjić (ne sjećam se imena)…
Dobio sam poziv da se javim na zadatak u šumu «Kukavica» (mislim da nisam pogriješio)…
Javio sam se na vrijeme, sa Ruskim UAZ-om, punim exploziva i upaljača. Od osobnog naoružanja imao sam pištolj Basque 9mm K i nož… Naoružanje je bilo privatno, osobno, nisam imao dozvolu na njega…
U šumi, sjećam se nekakvih drvenih baraka, su nas prozvali…. te nakon nekoliko sati, vratili nas od kuda smo i došli, … bez djelovanja…
U Međuvremenu, kupio sam si i maskirnu uniformu… na pijaci u Bjelovaru, ne sjećam se cijene, ali bilo je prilično… Bila je slična JNA (boje), jedino drugi kroj, jakna slična spitfire a hlače slične US Army, jedino boje drugačije…
Radio sam i dalje svoj posao, čekao poziv za akciju … ali ništa…
Čujem, u SB (brat mi javlja, već je pristupio) se osniva 108. brigada… Bez razmišljanja, pitam da se prebacim u SB (bliže mi obitelji) i dobivam odobrenje…
Dolazim u SB, donosim iskaznicu 105. BJ brigade (imam ju još uvijek negdje u papirima), te se stavljam na raspolaganje 108. brigadi… bilo gdje… počeo sam kao vojnik…
Ubačen sam u postrojbu (bilo nas je dvadesetak) dječaka, ja sam bio jedan od najstarijih – imao sam 25 godina… Nakon par dana, treći brat (Vihor) mi javlja da je dobio poziv, da se javi na «vojnu vježbu». Shvatio je da će na braću… Ubacio sam ga kod sebe u postrojbu (drugi brat je bio u drugoj postrojbi), nije mi bilo drago što je kod mene, više sam se plašio za njih, nego za sebe…
Prebačeni smo na NG ratište, dobro smo se pokazali… vjerujte mi… U međuvremenu, postrojba je narasla na otprilike 120 ljudi… Dječaci su sami izabrali tko će ih voditi… prema ponašanju i zaslugama. Počeo sam kao vojnik, nisam tražio nikakve privilegije, učio sam dječake kako rukovati oružjem, explozivima, kako praviti mine iznenađenja od priručnih sredstava, dječaci su prepoznali određeno znanje te me izabrali da vodim desetinu… Više sam proveo na «straži» nego bilo tko od mojih prijatelja… Znali su uvijek da sam tu negdje…
Imao sam i prijatelje iz prvih dvadeset, na početku… Izabrani su od suboraca da ih vode dalje… prijatelji su prepoznali određeno znanje i kvalitetu… Vjerovali su mi (iako nisam bio domicilni, sa domaćeg područja), a i ja sam prepoznao komu mogu vjerovati i tko me neće napustiti u najgorim trenucima. Držali smo se zajedno, uvijek sam bio takav… ako mi se osoba ne «svidi» neću je mrziti, ali neću se niti vezati posebno…
Znao sam da će se poslije prvih odrađenih terena iskristalizirati tko je tko… Tako je i bilo… Od prvih dvadeset, otpalo je četiri – pet, svi drugi su izdržali do kraja i bilo mi je čast biti uz njih.
Djelovali smo jako dobro na NG ratištu, svi su nas željeli za «susjeda», mislim da to dovoljno govori… ne želim ulaziti u detalje, ali bili smo dobri… svejedno mi je hoćete li vjerovati…
Početkom 1992. godine potpisano je «sarajevsko primirje», ostali smo još neko vrijeme na NG ratištu…
U međuvremenu, u BP počinju prve gužve i konflikti… Sava nas dijeli, neprijatelj minobacačima tuče i SB… Mi smo još na terenu NG ratišta… Na tranzistoru čujem vijesti da mi je u rodnom mjestu izvršen teroristički čin na prostorije HKD Napredak u kojem mi je ranjeno više dobrih prijatelja i poznanika, a jedan od teško ranjenih je prijatelj Tihomir Dujaković. Tiho je podlegao nakon nekoliko dana, iza njega je ostala supruga i kćerkica…
Vidio sam u proteklim mjesecima sve zlo rata, znao sam da će doći i u BiH, …
Zaboravio sam napomenuti, prvo ranjavanje sam doživio, mislim da je to bilo krajem studenog 1991.godine, u selu Mašići, na NG ratištu… naime, tenkovska granata je lupila u kuću pored koje sam stajao, te su mi komadi cigala i otpada otkinuli pola desnog uha i dobro mi razbili desnu stranu glave. Prijatelji su me odvezli u NG bolnicu gdje su mi zašili uho (ožiljke imam i danas), te sam se vratio zajedno s njima u postrojbu, jer to nisam smatrao ozbiljnom ozljedom… hehe jesam bio partizan…
Napomeniću ovdje, prvi put, nikada nisam ostvario nikakve privilegije na osnovu tog ranjavanja 1991.godine, a mogao sam… Nisam to smatrao bitnim… U NG bolnici MORA postojati taj trag (pored meni poznatih svjedoka koji su me dovezli u kamionu od INA-plina SB), jer sam hitno primljen. Ja se čak i ne sjećam točnog datuma… Samo ću ovdje napomenuti «dušebrižnicima», da sam na osnovu tog ranjavanja mogao ostvariti najmanje 10% veće «privilegije» … ali nikad ih nisam niti tražio.
Da, prisjetiću se i geometra Zagorca… Radili smo u istoj firmi. Poslije njegovog odlaska iz firme – nismo se nikada više sreli (da dušebrišnici ne vade stvari iz kontexta)…
1991.godine, u zapadnoj Slavoniji, imali smo jednog poginulog (Alar), te nekoliko lakše ranjenih i jednog teže ranjenog pripadnika (Utvić), za svakog ranjenog i poginulog znam gdje je i kako nastradao. Ovo spominjem iz razloga što se kasnije pojavilo mnogo raznih ratnih rana i puteva, kod pojedinaca… Svaki od nas koji smo negdje bili, sigurno zna kako mu je suborac nastradao.
Polovinom ožujka 1992.godine, povlače nas sa NG ratišta u SB. Dobijamo odobrenje/naredbu da se aktivno uključimo u «ZONU B», tako se to tada zvalo, jer se u BB već vode borbe u gradu. Naredba je bila da se ne smije imati oznaka ZNG-a niti dokumenti koji bi upućivali na to. Takođe, u zonu su mogli ići samo dragovoljci (većinom ljudi porijeklom iz BiH, iako je bilo i ljudi koji nikakvu povezanost nisu imali sa BiH).
Borbe su već vođene na par stotina metara do mosta, te istim nismo mogli prelaziti jer je bio pod vatrom. Prelazili smo čamcima, natovareni oružjem i opremom za ulične borbe. Odmah po prelasku povezivali smo se sa pripadnicima domaćih postrojbi (mislim da se to tada zvalo TO i PL BiH, jer HVO nije niti postojao), te aktivno učestvovali u borbama. Moja postrojba je dobila zonu odgovornosti lijevu stranu od semafora prema Liješću. Zapovjedništvo nam je bilo u onim porušenim kućama pored mosta (gledajući iz pravca HR, dio grada mislim da se zove Tulek).
Ohrabreni našim prelaskom i uključivanjem u borbe, pripadnici domaćih postrojbi dobijaju na moralu, te ih se sve više uključuje u borbene aktivnosti. Bilo je pojedinaca koje bih rado vidio i u svojoj postrojbi, odskakali su od nekih drugih, navesti ću primjer jednog, sjećate se snimaka sa obodnog kanala, onaj dječak (Mijo) sa maramom na glavi i RRB OSA… nažalost, poginuo je nekoliko mjeseci kasnije…
Dakle, našim prelaskom i protuudarom, odbacujemo neprijatelja nekoliko stotina metara niže, prema Brodskom Polju, te ih udaljavamo od mosta koji je do tada bio nesiguran za prelazak, te ga koristimo za uvođenje novih snaga…
Uvodimo i oklop u borbene aktivnosti, svakim novim uvođenjem nekakvog oruđa naše snage su rasle, jer nam se priključuje sve više domaćih ljudi, valjda su shvatili da više nema šale, da ovo što se dešava nije igra…
Već je nastupio i travanj 1992.godine. Svakodnevno vodimo ulične borbe, kuća po kuća, ulica po ulica, imali smo i nekoliko lakše ranjenih, na sreću mrtvih nismo imali na tom dijelu, iako mi niti danas nije jasno kako, jer su nas tukli svim što su imali, avionima su porušili sve oko nas a nama ništa…
U slobodnim danima, odlazim kući u Odžak, vidim da je i tamo stanje napeto… samo što nije puklo. U slobodno vrijeme, uključujem se sa braćom u obuku mještana… Oružja smo imali nešto malo, streljačkog, koje smo kupovali na crnom tržištu. Morali smo, nije bilo drugog načina, a sve je mirisalo na rat…
Puklo je i na tom području, neprijatelj je istresao VBR u 13.00 sati na naselje «Hanke». Sjećam se da sam u tom trenutku bio ispred policijske stanice u Odžaku, tu se okupilo više stotina osoba, tražili su oružje od rezervnog sastava MUP-a… Poginulo je i ranjeno više osoba a među njima je poginuo i Vinko U., poznavali smo se prilično dobro.
Nema komentara:
Objavi komentar