DOBRO JE - ČEKAM SVOJ METAK U GREBNICAMA..

Riječi "posavac", "posavka", još kao mali čuo sam od svog djeda Blaža. A, po tim pričama Posavci su živjeli tamo negdje daleko u Grebnicama i istočno od njih dalje prema Orašju. I mi ostali živjeli smo uz Savu u Posavini, ali eto stara pripovjedačka tradicija, koju ja poznajem, nije nas uvrstila među Posavce!?
Tu djedovu odrednicu Posavac nosim u sebi i dan danas i ponekad mi se učini da se još više podcrtava. A, moji Posavci i jesu malo drugačiji narod?! Možda zato i postadoše "ostaše"? S jednim takvim ostašom razgovarali smo jedno jutro, rano uz rakiju u Grebnicama, na mjestu gdje meci dolijeću na s tri strane, gdje se jutrom ne čuje laj psa i muka stoke i gdje nema ni pedlja zemlje koji nije orosila ljudska krv! ! !

Hrabrost, ludost i prolupanost ...

- Ukleto je ovo jutro, jer eto vlada neki čudan mir, priča mi, poteže rakiju i mezi sirovu papriku i so.
Najviše sam se bojao dana kada ću unutar sebe osjetiti da se ničega ne bojiim! Ni metka, ni smrti, ničega!
Šuti minut, dva.
Ipak doživio sam to kao veliki iskorak u slobodu, ali ... li isto vrijeme vidim da je to veliki teret za moje suborce, zapovjedništvo i valjda obitelj! Da mi netko da vola ne bi znao to normalno objasniti, ali sam duboko ubijeđen da se za taj osjećaj s nikim ne bi mijenjao!?
Taj osjećaj, oni koji o ratu ništa ne znaju, zovu hrabrošću, a oni zlonamjerni ludošću i prolupanošću ... Ali, moram reći da ni jedni ni drugi nisu li pravu. Ali, kako to opisati? Kako do toga dolazi? Ne znam ni sam! Možda se sve to niže i zida mjesecima i onda se odjednom pojavi i od toga više ne možeš pobjeći! Lagao bi kada ne bi rekao da se toga nisam bojao, jer osjećam, da ponekad, ni sam sebi više ne trebam, a kamoli kome drugom?! Kada me sada neko upita kada će kraj rata, kakvi su mi planovi nakon njega ili možda samo kratko što radim, ja samo jednostavno odgovorim - dobro je, čekam svoj metak li Grebnicama!

Već viđeno!

Ponekad mi se učini da je ovaj rat repriza? Sve smo to vidjeli u prošlim stoljećima u Americi i drugdje?! Kao što i sam znaš, tamo su doseljenici, kauboji rastjerali indijance s njihove djedovine. l ovi Srbi hoće našu zemlju. Kažem ti, već viđeno!
Onaj naš jaran navalio da i on ispliva  gore na površinu.
Hoće čovjek u Zapovjedništvo. Znaš i sam da nije sposoban. Sjeti se, dok smo bili djeca nikada nije bio ni šerif ni poglavica. Kasnije u klubu ni oružar nije bio. Međutim, ne miri se, kaže, hoće ga Stranka' Uvuklo se i tamo svašta! Karijeristi, komunisti, bombaši i udbaši. Kažem ti ja, već viđeno!
Lud čovjek navalio da mu i ja pomognem. Lud, nikako da shvati da ja ako poštujem Ćaću, ne moram i zadnjeg bajraktara uvažavati
Vrijeme ponekad kratim i čitanjem pjesama. Ovi okolo se smiju i misle da ne može puška i knjiga. Trenutno čitam Marka Oršolića i zbirku pjesama "On". Zapamti ove stihove:
"Čemu da se ponadam
U tutnjavi smrtnih oružja?
Naprijed se ne može,
Nazad nas ne trebaju,
Ostaje mi samo gledati u nebo."
 
Razmisli o njima, dobro razmisli!!!
 

Dezerteri i druga država?

Promijenio se i moj odnos prema mnogim stvarima u ratu.
Najveći broj dezertera gotovo sam bio razumio, ali u zadnje vrijeme nikako. Još kad čujem da mnogi od njih na odmoru na Jadranu prave fešte, večere i pijanke sa više od tridesetak gostiju. Služe se škampe (priznajem da i ne znam što je to?), ribe na gradele (neznam ni da li sam dobro rekao?), služe talijanska vina i francuske salate ... Kažu da jedna takva večera zna koštati i par tisuća maraka! A, ti samo po rođenju Posavci, ni marke nisu poslali! E, govorio sam ovim našim u Zapovjedništvu da ih počnemo hapsiti po Hrvatskoj, ali nisu mi dali! Kažu druga je to država!? Kako druga? To druga država, nikad, pa opet nikad, pa ni tada!!!
Zove me neki dan žena iz Hrvatske. Kaže svud u novinama i na TV piše i govore kako će ove godine i naša djeca dobiti knjige za školu besplatno. Ali, išla ona u Centar za socijalu, pa išla u Školu, pa tamo, pa vamo, ali niko ništa o tome ne zna. Tako će nas opet zavući. Doće vrijeme da djeca krenu u školu bez knjiga, a kako su osjetljiva i mekana samo će plakati. Nema mi druge nego u Zapovjedništvo Brigade, uzet akontaciju i poslat ženi da kupi knjige! Ali, moj Novinar budi ubijeđen da će većina žena dezertera izganjat knjige džabe! Od te sikiracije, ako mi vjemješ nisam sa svojom ženom spavao gotovo tri mjeseca. Pola od tog vremena ona ne može od problema, a pola bogami i ja! Neće i ne razumije ona stvar probleme!
Ponekad imam osjećaj da nas ovdje, u ovim blatnjavim Posavskim rovovima, nitko ne šljivi ni jedan posto. Naš trud, znoj i krv, životi naših prijatelja i heroja, ništa baš ništa ne vrijede. Vidi i čuj samo ovo što ću ti sada ispričati!
Prije neki dan žena od jednog dezertera, koji sada radi u Njemačkoj, otišla po pomoć, po onih dvjesto kuna po osobi i sve spiskala na kozmetiku. Kaže, jedino joj nije preostalo da ode i maseru na tretman. Može se ženi, jer onaj tamo u Švabiji zarađuje načisto oko tri tisuće maraka. A, ona moja kupila djeci cipelice, da kad pođu u školu ne idu bosi! Nema pravde, nema!! ! Pa mogao bi ti pričati deset dana, ako te zanima?
Eto, zvao me je prije izvjesnog vremena baš čovjek od te što je pomoć potrošila na pomadu. Priča mi sve okolo, uvijeno, drugi čovjek ... ! Kaže mi u povjerenju da je našao sebi neku njemicu, kaže u seksu vrišći ko jenjga! A ja pitam njega, radil što za našu stvar? On će ti meni da je neki dan jednom Srbinu izduvao gumu na biciklu u Hamburgu!? Spustio sam slušalicu izašutio. Što bi drugo?
Zbog svega dođe mi da odem Rebiću, pa čak i Nikici i pitam ih što se to radi, zbog čega i koji su krajnji dometi tolikih nepravdi?! Ja, nisam ti rekao da je dvjesto kuna žena tog dezertera digla i na njegov zeleni karton!!! Zar da i on prima kune pomoći i otima od gladnih usta, a tamo slaže marke na kamaru! Ne znam ni sam da li sam u pravu, ali ja to tako vidim, a od dezertera gori su mi samo oni koji se u Posavinu i ne planiraju vratiti.
Zato i zbog svega što sam ti rekao ja i kažem da čekam svoj metak u Grebnicama, mada tinja nada da će jednog dana doći bolje vrijeme i bolji ljudi koji će znati razumjeti sve ovo ... Možda će se tada moći naprijed i kad će nas nazad trebat!!!
 
 
Moj sprovod biće velik!

Ovakav kakav sam, zabrinuo bi se da me puno ljudi voli.
Ali moj sprovod će ipak biti velik, mada niko plakat neće. Mnogi kažu da sam veliki borac, ali nemam čak ni čin. Sve zbog svoje jezičine, zbog svoje teške prirode i zbog svog pamćenja. Naime, jako dobro pamtim sve izjave od 89. do danas. Mnogi se boje uzeti sjajnog borca uza sebe. Radije biraju poltrone. Jel' se tako kaže? Strašno mi je da ponekad mislim da našoj vojsci ne trebaju ovakvi ljudi?!
Zato mi se smrt, to rješavanje tijela, čini dobar izbor! A, tada bit ću samo duša od čovjeka. Žalosno je što tek kad umreš postaneš voljen!
 
Što znam o Maglici?

Znam da je iz Pećnika. Da je bio heroj nad herojima i da je poginuo. Ispisao je krasnu biografiju ovdje u Grebnicama. Po mom mišljenju biografije od prije ovog rata, svih nas, su neistinite, lažne, frizirane, bez pravih temelja ... Tek u ovom teškom ratu, ispisane su one prave! Maglica je psihološki, raznim dosjetkama i smicalicama izluđivao četnike. Specijalnost mu je bila paljenje lojenica tik do četnika. To ih je toliiko strašilo i ljutilo, da su poslije satima pucali i na najmanji šum. Ali eto jednog dana, po mom mišljenju, u njemu se nešto prelomilo. Otišao je s jednim prijateljem dignuo u zrak i bunker i četnike i sam poginuo. Neki kažu da je otišao bez pitanja ... ? Ko da je to važno? Mi obični bojovnici ga razumijemo. Nije on ni prvi ni posljednji, koji je kao kamikaza ušao u četničke ralje, odradio posao i časno umro. Nije nemoguće da tako završim i ja i stotine drugih!
Malo prije sam ti rekao da me neće ljubav u ovom ratu ni sa vlastitom ženom. Zato me sada ovdje zezaju da sam žrtva srbočetničke agresije zbog toga!? Smijeh!!!
Vidiš prvo sam ispo indijanac, pa sada žrtva, jer me žene neće. Jebi ga, al' iz ove kože ne mogu!
I sada za kraj ove moje ispovijesti ponovo ću ti pročitati jednu pjesmu Marka Oršolića, a onda ću ova svoja zjalava usta zatvoriti bar mjesec dana.

Pjesma ide ovako.

"Hodao sam dugo
ovom suznom dolinom ...
Bilo je
i radosti,
i krvi,
i bijesa.
Ali do sada
ne nađoh mjesto
gdje ću raspeti
moje drago zlo,
moje JA. „

Mato Krajinović - Reportaža , ljeto 1994.