Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostavno. Kronološki ju je nemoguće vjerno predočiti, jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen. Nemoguće je prezentirati ovu priču u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppo-line .Apokalipse”. Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici. Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama o kojima sam pisao. Ona ni za same HOS-ovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevjerojatnim okolnostima branili Sajmište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost. Nažalost, kalvarija HOS-ovaca sa Sajmišta nije završila porazom. Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovčari, neki su završili u logoru, a dvojica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari. Sam proboj onih koji su se izvukli iz Vukovara bila je čista lutrija koja se na kraju uz mnogo pucnjave i neizvjesnosti ipak sretno završila. Noćni dolazak u Vukovar svi HOS-ovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris baruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojavanje pred zapovjednikom Vukovara Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezentirao kuda ih šalje: „Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!”. HOS je službeno preuzeo jedan dio Sajmišta, točnije punkt na raskrižju ulica Preradovićeve i Otokara Keršovanija gdje je bio smješten veći dio grupe. Drugi punkt bilo je raskrižje ulica Pionirske i Otokara Keršovanija. Njihovo se područje djelovanja itekako proširilo tijekom listopada i studenoga, kada linije obrane susjednih punktova počinju pucati, a dio HOS-ovaca interventno uskače na kritične točke, što dakle govori da su ratovali na prostoru od gotovo dva kilometra. Vatreno krštenje uslijedilo je vrlo brzo po dolasku. Neprijatelj ih je zasuo granatama, uništio gotovo sva vozila, iako je to još uvijek bilo nedovoljno da ispravno pojme gdje su zapravo stigli. Najmlađi HOS-ovci, 18-go-dišnji „klinci”, Igor Široki i Davor Purulić prisjećaju se kako su naivno percipirali situaciju: „Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je najbliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći granatama”. No ni stariji suborci nisu jasno poimali prostor i neprijatelja, jer su se već drugi dan odlučili za napadačku akciju koja u najmanju ruku nije bila zamišljena zdravom vojničkom logikom. Naime, jedan se domaći civil žalio kako su mu roditelji zatočeni u Vuteksu i dio postrojbe krenuo je u osvajanje tvornice. Osvojili su nekih 150 metara prostora i uspjeli šokirati i protivnika i sebe, napokon shvativši što je gradska borba odnosno što znači boriti se za svaku kuću, protiv neprijatelja u suprotnoj kući ili čak u istom dvorištu. Nekoliko ranjavanja, ali i upozorenje protivničkoj strani da je na Sajmište stigla nova ekipa ratnika koja ne uzmiče, bila je uvertira u 50 narednih dana njihove vukovarske priče. Borbe na Sajmištu bile su svakodnevne i sve teže, no puni je intenzitet uslijedio općim napadom pokrenutim na Bogdanovce i Vukovar 2. listopada. Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su ratovati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativnu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i „iskusniji” Željko Spiljar koji je navodio Roberta Silića da minobacačkom vatrom zasipa njega samoga. Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: „Ivan Andelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u Večernji list pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu”, opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih metoda. Naravno, prioritet je bio da se što prije postavi organizirana obrana, ali se ispostavilo da su upravo inovacije i gerilsko ratovanje ono što zaustavlja vojničku doktrinu, a ne poštovanje šturih pravila. U počecima su HOS-ovci postavili obrambene punktove koje su držale grupe manje od deset ljudi, naoružane protuoklopnim oružjem i strojnicom. Iako nevjerojatno, nisu svi čak ni imali puške (obećavane su im prije dolaska), ali su već nakon nekoliko dana nadoknadili i taj nedostatak. Neprijatelj je nadirao stalno, uporno i uvijek uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici.
Upornost u napadanju pospješila je uočavanje osnovnih mana protivnika. Naime, od dolaska na Sajmište pa sve do konačnog poraza, druga je strana koristila uvijek istu taktiku ratovanja. Svi preživjeli sjećaju se jutarnjeg rasporeda: „Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Drinu’. Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata porcija granata. Dok god su granatirali, mi smo bili mirni. Preblizu su nam bili, znaš da ne mogu precizno ciljati jer bi onda doveli u opasnost i svoje pješake. No kad stanu granate, onda slijedi ozbiljan napad i počinje naš pravi radni dan”, prisjećaju se Široki i Purulić vukovarske svakodnevice. Cjelokupan scenarij ponavljao se iznova, no intenzitet napada se pojačavao, trebalo je što prije organizirati učinkovitu obranu, a ona je postavljena vrlo jednostavno. Svejedno je li išao pješački ili pješačko-oklopni napad, neprijatelja se puštalo što dublje, a potom ga zasulo kontroliranom i precizno usmjerenom, nikako ne općom vatrom. Oštećenja vozila ili, pak, snajperski hici po pješaštvu izazvali bi paniku i napadači bi vrlo često reagirali upravo onako kako su branitelji iz zasjede i priželjkivali. Trčali bi u skupinama, katkad pred same puške ili optiku snajpera, a trenutnu bi sigurnost nalazili bijegom u dvorišta, što je na kraju opet bilo osuđeno na vjerojatnu smrt. Milosti nije bilo s obiju strana. Ipak, od 2. listopada, kada je uslijedio opći napad na Bogdanov-ce i Vukovar, štošta se promijenilo u psihologiji branitelja Sajmišta.
Sa snajperima su najviše djelovali Igor Široki i Dani Markuš
Sa snajperima su najviše djelovali Igor Široki i Damir Markuš. Ovo su njihova sjećanja na snajperske borbe. ,,U početku sam pucao više bezveze nego s vezom. Ali ubrzo sam shvatio da su mirnoća i dobar odabir položaja ključni prilikom dočeka napada. Mi smo se branili, oni su morali prilaziti, tako da smo što ranije zauzimali položaj koji je nama odgovarao… Najopasnije bi bilo ako se u susjednoj ulici počinje nešto događati pa treba tamo ići. To je najriskantnije, kretanje snajperista tijekom bitke… Snajper je moćna stvar, nije svejedno čuti specifičan fijuk snajperskog metka. Ti znaš da te netko drži na nišanu, a moraš odlučiti hoćeš li nastaviti prema naprijed ili nazad… S vremenom smo naučili daje najbolje teže raniti protivnika, primjerice u trbuh ili koljeno”. Učinkovitost snajpera na Sajmištu potvrdio je i protivnik, Ivanković: „Snajperista, tu pijanu budalu namerno nije ubio. Prvog nikad ne ubijaš, već on služi kao mamac za ostale. Šanse da mu se sad pomogne su skoro nikakve. Kad dođe oklopno vozilo, onda ćemo imati zaklon da ga izvučemo”. No do dolaska oklopa takav pogodak radi paniku, a potom strah kako onima koji ranjeni urlaju, tako i onima koji im ne mogu pomoći. „Uglavnom smo radili zajedno iz više razloga. Ako jednog rani protivnički snajper, da mu drugi može pomoći, ali i zato što su oninajčešće kretali u napad u ‘čoporu’ pa je bilo efikasno pucati istovremeno. Dvojica padnu, ostali se smrznu. Najpribraniji bježe u stranu, a neki ravno pred našu optiku. Dogodilo se da smo u jednom naletu skinuli četvoricu, grupa im se raspala i nije išla dalje… U početku smo se malo ‘tražili’ s njihovim snajperistima. A kad smo se ‘našli’, to su definitivno bili najopasniji trenuci. Bilo je tu svega, ali i puno sreće. Međutim, kako smo oba živa, možemo samo nagađati koliko smo puta bili na nišanu protivničkog snajperista. Mi otprilike znamo koliko smo puta imali njihove šljemove na optici, ali nemoguće je procijeniti koliko smo bili uspješni. Snajperista je vrlo teško pogoditi, jer najčešće izlaže samo glavu. Bilo ih je dobrih, ali često su djelovali istim pravcima, pa smo lakše odabirali položaje pogodne za čekati ih… Ipak, ne treba preveliko znanje za preciznost, jer na Sajmištu se odvijaju bliske borbe, od 50 do maksimalno 100 metara. Ono što trebaš je velika hladnokrvnost, pogotovo u situacijama kada te otkriju pa počnu ‘šiljiti’ snajperima, minobacačima ili jednostavno dođe transporter i počne teškom strojnicom otkidati dio po dio zgrade, a ti se ne možeš izvući van”.
Neki su zadržali mir i koncentrirano se borili do samoga kraja, neki su oscilirali, padali pa se opet dizali, a neki već polako nisu mogli u potpunosti izdržati pritisak ovakva pakla. Naoko neobično, no grupa najmlađih koju se planiralo što više očuvati od izravnih borbi, počela je preuzimati sve veću odgovornost, a mentalnu snagu održala je sve do završnih borbi. „Naposljetku smo mi mladi ostali najstabilniji, a da budem iskren to je bilo i normalno. Gle, ja sam imao 21 godinu, ovi klinci 18. Nismo imali ni žene, ni djece, ni mozga za razmišljati što sve naša smrt može doma prouzročiti. A stariji su imali na pameti da iza sebe ostavljaju djecu koju u slučaju pogibije nema tko hraniti. .. Nažalost, većina tih ljudi je izginula. A mi mladi, mi jednostavno nismo na ništa drugo ‘brijali’, nego samo razmišljali kako preživjeti taj dan, kako otići do podruma, družiti se s mladim civilima, vidjeti kakvu lijepu curu, pričati, napraviti neku zajebanciju”, rezonira Tonči Antolić.
Uglavnom, nakon 2. listopada situacija je na Sajmištu bila iznimno loša. U napadu su vrlo teško ranjeni izvrsni borci Jure Mijatović, Željko Soldo i Alen Buhin, dok se ostale, manje rane HOS-ovaca nisu ni bilježile. Zvonimir Ćurković nakon pakla Bogdanovaca, vratio se u Vukovar i svjedočio nastaloj ludnici: „Napadi su bili strašni, a neki su u svemu tome doslovno prolupali. Ljudi su bili ludi! Primjerice, Brdar i Švico, oni su bili posvuda, cijele noći na liniji i u borbi ne bi li time zaštitili mlade. A nisu mogli, bilo je to irealno očekivati… Kakva Apokalipsa, tu bi i Brando bio malo dijete, vjeruj mi”. Obojica, Ivan Brdar i Željko Delić – Švico, uskoro su poginuli i to je bio veliki gubitak za HOS u Vukovaru. Ne samo zato što su preuzeli zapovjedništvo od Roberta Šilića koji je otišao na ispomoć u Bogdanovce, već i zato što su bili medu najboljima i svakako najhrabrijim borcima HOS-a. Upravo je pogibija Željka Delića od snajperskog metka inicirala značajne promjene od strane novog zapovjednika HOS-a Zvonimira Ćurko-vića. Bilo je očito da neprijatelj ne samo da katkad probija bokove i zaposjeda kuće kako bi mogli djelovati snajperisti, već i u svakodnevnim napadima uvijek pojedinac ili manja grupica poraženih ostaje tumarati po kućama i vrtovima koji bi trebali biti pod kontrolom branitelja. Stoga je oformljen „interventni vod”, zapravo desetina boraca kojima bi najprimjereniji naziv bio „ekipa za čišćenje”. Zapovjednik te skupine, odnosno zamjenik zapovjednika HOS-a na Sajmištu bio je Tonči Antolić, mladić prilično eksplozivna karaktera koji je na identičan način predvodio suborce. „Dok smo još bili u normalnom stanju, dok nas je bilo, napadi su se mogli uvijek odbiti, ali nam je s vremenom sve veći problem predstavljalo ako bi puknula bočna linija ili ako bi iz podruma tkogod poželio snajperom pomoći napadačima”. Antolić je vodio grupu čiju su udarnu ekipu činili: Igor Široki, Davor Purulić – Fux, Damir Markuš Kutina, Dragan Peša – ŠiIjo, Rudolf Vuković Senzen i Josip Abel, dok su im se kasnije pridružili Vukovarci Goran Đurić – Kitara i Siniša Mataija – Rambo. Opis zaduženja bio je da uskaču u borbe tamo gdje je bilo najkritičnije, tako da nisu imali točno određene položaje na Sajmištu. Najteži dio njihova posla ipak nisu bile intervencije za vrijeme napada protivnika, nego ono što je slijedilo poslije – „čišćenje” zgrada i dvorišta nakon okončanih napada. Markuš to opisuje: „To je najteži dio borbe, jer iziskuje brzinu, ali kontroliranu, bez srljanja. Također, moraš biti hladnokrvan i lukav… Znalo se tko ide u ‘čišćenje’, nakon odbijenog napada, uvijek ista ekipa. Čisti se dio koji je bio između nas i dio u kojem su oni nakon napada napredovali ili zaostali. Neopisivo je koliko su to bile opasne i iscrpljujuće situacije, posebno što bi nekad čišćenja znala trajati satima, ovisno o dvorištu. Njihovi zaostali ili ‘entuzijasti’ mogli su se i jesu se sakrivali svuda; svejedno gdje, u sobe, ormare, tavane, podrume, garaže i kokošinjce”. U samom početku za te se akcije prijavljivalo i dragovoljno, no prilično brzo u ekipu koju je vodio Antolić nije više nitko ulazio. „Kada smo krenuli, bilo je svega. Ti čistiš, okreneš se, a iza tebe onaj tko ti treba čuvati leđa jede neku hranu koju je našao, gladan, nije hrane vidio dva dana. Ili se ljudi zagledaju i dive stvarima u kući ili garaži, uopće ne misleći da iza nekog super auta može čučati lik u zasjedi. Bilo je tu svašta, smiješnih scena, trebalo je sve to dovesti u red, jer to je bila najopasnija od svih naših aktivnosti… Također, ljudi su uskoro odustajali zato što su to zbilja bile beskrajno opasne radnje. Ranjavanja su bila česta, recimo Senzen i Abel, vraćali bi se iz bolnice onako zamotani kao sladoledari i opet bi drugi dan išli u čišćenja”. No, koliko god predano čistili okolne terene nakon napada, bilo je neizvedivo onemogućiti upadanje pojedinaca iza leđa HOS-ovih položaja. Te su scene bile česte i opasne, ali katkada i komične: „Nemam objašnjenje otkud im ideje za tim promenadama. Valjda bi se toliko nalili da su zalutali pa onda otriježnjeni shvatili gdje se nalaze. To se nije dogodilo samo jednom, nisu sretno završili takvi izleti, no bilo je i nama opasno. Jedan dan Markuš na straži, Žac čisti pušku, ja se brijem, a po ulici, iza naših leđa sam samcat šeće tenkist u plavom kombinezonu kao daje na maturalcu. Markuš ga zove na predaju, a ovaj mu iz Škorpiona spraši rafal. Dobio je u glavu, petu i spremnik puške koji mu je, zapravo, spasio život”. Naravno, slučajni šetač nije preživio, ali bilo je onih koji su preživjeli (vjerojatno) pijane izlete ili trenutke psihičkog loma.
Ćurković se sjeća takvih slučajeva, posebno sina pukovnika niskih specijalaca: „Draganče je mrtav pijan zalutao pred cijev i doveli su ga kod nas u Stožer. Toliko je bio pijan da je mislio da je sa svojima i pričao koliko granata dnevno šalje na ustaše. Bili smo unutra Branko Borković, Anđelić i ja, čovječe, pišali smo od smijeha! Ujutro je došao k sebi, shvatio gdje je pa smo ga malo izveli van da vidi kako Sajmište izgleda nakon njegovih granata. Poslije smo mu dali telefon da nazove svog oca u Niš… Kako je završio? Pa kad je sve padalo, jednostavno smo ga pustili van i, što je najsmješnije, završio je u koloni izbjeglica. To ti je onaj mali žuti ‘kuruzni’ što prolazi kad snimaju kamere… A bilo je i onih koji su puknuli. Primjerice Crnogorac, Radoje Krakić. Jednostavno je dignuo pušku, prešao preko. Ovaj naš ga gleda na snajperu, ali ne puca. I kaže Radoje da su ih u Kragujevcu skupili na prijevaru, da se ponašaju odvratno prema vlastitoj vojsci i da ih mi još k tome rasturamo pa se on neće i ne želi boriti za takvu vojsku. Bojim se da taj Radoje nije preživio, ako im je pao kasnije u ruke”. Ovakva pucanja, pogotovo pijani izleti iako izgledaju nevjerojatno, gotovo suludo, zapravo su shvatljive reakcije protivnika koji je pod stresom zbog neizmjernih gubitaka. Na suprotnoj strani žrtve su bile deseterostruko veće i trebalo je zatomiti normalan ljudski strah od smrti koja je svaki dan uzimala novi danak.
Taj se strah pokušavao amortizirati ponajviše alkoholom. Potvrdu tome nalazimo u knjizi rođenog Vukovarca, Gorana Ivankovića, koji se borio s crnogorskim „dobrovoljcima” (inače Beograđanima) upravo na Sajmištu. U noći, dogovarajući se za taktiku napada prema Minimarketu, njegovi suborci „počeli su piti neku rakiju tako da nisam bio siguran koliko kod njih razum progovara, a koliko rakija”. Ritual je bio identičan i nakon akcija: „Oni su svako veče posle akcije pili i opuštali se od strahova i stresova koje su doživeli tijekom dana”. Nekoliko dana kasnije, u napadu na Tekstilnu školu, dogodila se scena identična brojnim sličnima o kakvima su mi pričali HOS-ovci: „Pijani dobrovoljac, iz meni nepoznate postrojbe, izašao je nasred ulice i polako prelazio na drugu stranu pevajući kao na svadbi. Kad gaje pogodio snajper, samo se svalio u jarak pored ulice. Nedugo zatim počeo je da jauče i zapomaže… Tad je u sobu upao pijani šofer Crvenog krsta. Zahtevao je od rezervista da izvade ranjenog dobrovoljca iz kanala”. Nakon što je pijani vozač oružjem pokušao prisiliti spašavanje drugoga pijanog vojnika, zamalo je došlo do međusobne pucnjave: „Slušaj me, majmune pijani! Okreneš li pušku i prema meni, ubiću te kao psa. lesi li razumeo! Taj u kanalu je pijana budala kao i ti. Zbog njega nitko ne treba glavu da rizikuje. Neka ga spašava onaj koji je s njim pio… Marš napolje, stoko pijana i spašavaj ga sam. Marš!”. Naposljetku je i antialkoholičar Ivanković popustio atmosferi, jednu se večer napio toliko da je odlučio probiti se do vu-kovarske bolnice i „spasiti” oca, kirurga. Slučajno je preživio, iako se našao pred uperenim cijevima straže susjednog punkta. Sličice iz Ivankovićeve knjige jasno govore o iznimnoj količini stresa prisutnoj u redovima napadača i objašnjavaju serioznost upravo samoubilačkog ponašanja uzrokovanog alkoholom. Knjiga također dočarava intenzitet psihičkih pucanja, poput Krakićeve predaje. Nezadovoljstvo, gotovo očaj prožimao je većinu postrojbi napadača, od običnih vojnika na ulazu u grad do kapetana JNA koji je lutao Sajmištem tražeći postrojbu: „Ja se izvinjavam, ali ja sam se izgleda izgubio. ‘Marš odavde! Da te moje oči ne vide. Ti si neki srpski zapovednik, a ne znaš ni gde ti je vojska. Marš!’. Razmišljao sam da uhapsim tog neodgovornog kapetana, ali nisam imao ni jednog borca viška”. Kasnije, gotovo pred samu „pobjedu”, očaj zbog gubitaka zahvatio je i Ivankovića: „Momak je bio mrtav. Geler ga je pogodio i na mestu ubio… Meni je bilo dosta mrtvih i okrenuo sam se na drugu stranu da krenem natrag prema kući gde smo bili smešte-ni i pobegnem od svih tih pogibija, izdaja, nesreća i prevara. Više mi je sve dojadilo i priselo”. Širi osvrti na Ivankovićevu knjigu itekako su potrebni, ne samo da bi lakše proniknuti u psihologiju napadača na Vukovar, već i zato što se njegova postrojba borila na Sajmištu i, štoviše, napadala upravo punktove HOS-ovaca. Stoga knjiga daje konkretnu potvrdu navoda HOS-ovaca koje su sve postrojbe napadale Sajmište. Ivanković ih nije sustavno nabrojio, ali opet je bio prilično točan: „regularna vojska, rezervni sastav (znani i neznani – najčešće Kragujevac), lokalni teritorijal-ci, Gardijska brigada – specijalne postrojbe iz Beograda, 63. padobranska brigada – niski specijalci, 72. specijalna brigada – Pančevo, „kaznena postrojba” – Valjevo, beogradski Crnogorci – četa Cetinje, novosadski dobrovoljci, Šešeljevi radikali, Arkanovi Tigrovi, ‘nepoznate postrojbe’, itd.”. Sve te postrojbe trpjele su enormne gubitke, a Ivanković detaljno opisuje promašenu strategiju napada, od ulaska u grad do borbi na Sajmištu. Koordinacije u tim napadima nije bilo, naprotiv zajednički napadi bili su opasniji po napadača nego po obranu: „Nekoliko godina će proći dok ne shvatim u kakvom je rasulu bila jugoslavenska armija. Čak ni visoki oficiri te iste armije to nisu shvaćali… Svi su oni imali svoje neke naredbe i pod njima lokalne teritorijalce, rezerviste, dobrovoljce i tko zna kakve još jedinice”. Branitelji Sajmišta, iako vrlo skromno naoružani, bez respekta su kažnjavali neorganiziranu masovnost neprijatelja: „Počeo je minobacački napad na kasarnu. Tukli su nas granatama 60 i 82 milimetra. Na našu sreću zenge i mupovci nisu imali artiljerijskog oruđa većeg kalibra. Iznenađenje je bilo kompletno. Naša četaje bila naprosto paraliz Dvana. Više od pola starešinskog kadra je tim artiljerijskim napadom izbačeno iz stroja. Kapetan nam je prvi ranjen, za njim vodnik, a ostale nisam vidio kad su izranjavani”. Dok je još u sastavu gardijske brigade JNA napadao Sajmište, Ivanković je svjedočio međusobnim obračunima nekoordinirane vojske: „Dvojica čiča od po osamdesetak godina sedili su na klupi ispred kuće gde smo vodili ‘ogorčenu’ borbu protiv snajpera i svih ostalih nevidljivih neprijatelja. Jedan čiča me je zapitao: ‘A koji ste vi?’. ‘JNA, djed, gardijska brigada iz Beograda’. ‘A što onda pucate na teritorijalce?’. ‘Pa zar nisu tamo zenge i mupovci, djed?’. ‘Nisu, sinko, nisu’. Punktovi ka Sajmištu napadani su konstantno, pa makar i lažno. O potrošnji streljiva nije se vodilo računa: „Nas trojica smo bili kod jednog prozora i svi smo imali po pet okvira municije. Ideja je bila da pucamo na smenu narednih desetak do petnaestak minuta u pravcu neprijateljske linije. Već su mi palčevi bolno otekli od punjenja okvira kad je zastavnik viknuo naredbu da prekinemo sa pucanjem. Ostali smo spremni za novi fingirani napad ako ustreba”. Nakon što se pridružio četi Cetinje, Ivankovićje također pokušao organizirati „ekipu za čišćenja”. Sudeći po svemu, nisu bili odviše učinkoviti, ali ni pretjerano voljni za tako opasne aktivnosti. Već u prvoj akciji nehotice su ubili civila koji se pokušao predati, a navečer su, slaveći uspješan dan, skoro poginuli igrajući se pijani s bombama. Sljedećih nekoliko čišćenja donosila su nove šokove; Ivanković navodi kako mu suborci nisu osiguravali leda, kako je sam ozlijedio lice rikošetom metaka nakon pucanja u slijepo, dok se napokon i sam nije sam propu-cao u nogu „čisteći” praznu zgradu. Nakon toga više nije vodio ekipu za čišćenja (ili se ona sama brzo ugasila), već je zadužio PKT, tešku strojnicu, i njome osiguravao napade. Na njegovu žalost, ništa, čak ni dolazak „arkanovaca” pa i samoga Vojislava Šešelja nije pospješilo osvajanje Sajmišta. Što su, dakle, sve radili HOS-ovci i ostali branitelji Sajmišta i kojim su čudom odbijali ovolike snage, pitanje je koje se logički nameće. Čak i kada su napadači osvajali Ulicu Tri ruže, upravo ulicu u kojoj su HOS-ovci često djelovali, doživjeli su debakl unatoč pompoznoj pripremi i organizaciji napada upriličenoj zbog Šešeljeva dolaska. Oldop, koliko god je bio značajna prednost, JNA nije mogla koristiti kao u drugim dijelovima Vukovara zbog konfiguracije terena, uskih ulica gdje su u baštama čekali spretni improvizatori s protuoklopom, od HOS-ovaca ponajprije Zvonimir Ćurković, Željko Soldo (ubrzo je teško ranjen) i Davor Purulić. Doduše, i protuoklopnim ekipama uske ulice Sajmišta predstavljale su problem, s obzirom da je pogodak iz blizine više opasan nego učinkovit, no oni su ubrzo, improvizacijama, riješili i ovaj problem. U takvim okolnostima tenkovi i transporteri JNA nisu mogli probiti postav obrane Sajmišta, na ovakvom terenu to je moglo samo pješaštvo. No praksa je pokazala da pješaci napadača sve do 10. studenoga nisu bili osuđeni ni na što drugo osim na činjenicu da su obično živo meso koje zapovjednici bez zadrške iznova i iznova šalju u pogibelj. Markuš se prisjeća nerazumne taktike napadača: „JNA je često koristila mlade vojnike kao topovsko meso, naročito kao vozače tenkova i transportera. Slali su ih prema nama govoreći im da su tamo ‘njihovi’, čuli smo to i preko veze. Recimo, mi taman čekamo da tenk koji je zastao priđe da ga riješimo, a preko motorole se čuje naredba: ‘Ajde napred, šta se čeka! Još sto metara napred, tamo su naši’. Uglavnom, ti su regularni i ročni vojnici, bili prilično uredni, a četnici i rezervisti nimalo”. Ivankovićeva nabrajanja četničkih postrojbi i postrojbi rezervista potvrđuju i proširuju (Kraljevčani, Negotinci, Beli orlovi itd.) HOS-ovci, jer su ih dobro zapamtili nakon pretresa uniformi poslije bitke ili tijekom verbalnih bitaka, prijetnji putem sustava veza. HOS-ovci, koliko su mogli, pokušali su humano postupati i prema poginulim neprijateljima. Na početku su zakapali poginule, poštovali su jedinu zamolbu za prekid vatre kako bi protivnik pokupio mrtva tijela, no kasnije je sukob bio toliko intenzivan da za takvo što nije bilo vremena, a još manje smisla zbog opasnosti od snajperista ili granata. U tim okolnostima, napadač je svaki dan slao nove napade, uvijek istom taktikom (grupe do 50 napadača) i gotovo uvijek s istim gubicima: „Krenulo bi njih 50-ak, mi bi ih ‘skinuli’ pet-šest i ranili još 15-ak. Vjerojatno su zato često mijenjali jedinice… I dok smo gledali te ‘nove’ kako prilaze, nije bilo drugog zaključka nego da im oni ‘stari’ jednostavno nisu rekli u što idu, nego su ih gurnuli da idu ginuti umjesto njih, a zapovjednicima je ionako bilo svejedno koliko će ljudi izgubiti”. Tako nadrealnim uvjetima i pogibelji HOS-ovci, pogotovo mlađi, pokušavali su parirati optimizmom, pozitivnim pristupom i šalama. „Najviše nas je držala zdrava zezancija. Svašta je bilo… Oblačili smo se u ženske pa smo takvi išli po onim ruševinama. Pa smo kartu zemljopisnu našli i zamišljali kako putujemo kroz Nil i Afriku. Ili trebaš pretrčati cestu, ovi pucaju po nama, a ti prijatelja cimneš iza ugla kao da ćeš ga gurnuti naprijed, uplašiš ga. I tako stalno… Ma čim nam se netko pridružio, voljno ili po zadaći, i počeo bacati depru, mi smo ga odmah torpedirali van. Dobra zafrkancija, to nas je jedino moglo držati u onoj situaciji”, prisjeća se Široki. Pozitivan stav ipak nije mogao nadoknaditi manjak hrane i pitke vode. „Iako jedan od zapovjednika, moram priznati, bio sam vrlo ugodno ‘iznenađen’ kad sam tamo negdje pred kraj listopada skužio da se u Vukovaru uopće kuha hrana. Jasna i Terminator su to vozili i valjda se hrana dotad ostavljala nekih 150 metara iza linija, pa smo mi kao trebali to pokupiti, ali mi tamo nismo skoro nikad ni išli. Dakle, kužiš kakvo je bilo stanje kod nas, ako je njih bila frka i jednu manjerku dnevno dofurati na liniju”, prisjeća se Antolić prve kuhane hrane, zapravo nakupine gomile kuhane masti. Pred kraj se situacija s hranom drastično pogoršala, sna-lažljivošću se više nije moglo nalaziti hranu po kućama pa je u situaciji krajnje gladi Igor Široki primjerice jeo glave luka, dok je žeđ nadoknađivao ispijanjem soka od paradajza. Nažalost je i žeđ bila velik problem, ne samo za branitelje, nego i za civile. Upravo su bunari bili omiljene mete minobacača i vadeći vodu, stradali su brojni Vukovarci i branitelji, pa i sami zapovjednici, poput Velimira Đereka -Sokola. No glad i žeđ bi se i nadvladale, ali nikako ne i nedostatak streljiva i ljudstva. Najveći je problem bio nedostatak protuoklopnih sredstava: „Bilo je još nešto malo, ali ti moraš jako dobro razmisliti hoćeš li ispaliti. Ide tenk, vidiš mu gusjenicu, viri metar i po van, a ti se lomiš cijelu minutu i razmišljaš opaliti ili ne. Da smo imali, ma ko ga jebe; rokneš pa fulao ili pogodio… No, ajde za oklop, ali nedostatak ljudi, to je nas porazilo!”, svjedoči zapovjednik Ćurković. Prvenstveni problem je što na Sajmište nitko (ili uglavnom nitko) nije previše dragovoljno dolazio. Velik posao radila je vojna policija 204. brigade, ali sudeći po sjećanjima njih i HOS-ovaca prinuditi tjedno (svejedno kojim metodama) sedam – osam ljudi za dolazak na Sajmište, bio je pravi uspjeh. Nažalost, ni na vojno sposobne na samom Sajmištu nije se moglo osloniti. Većina onih koji su bili u podrumima, tamo su željeli do kraja ostati, teškom se mukom domaće ljude prisililo i na držanje straže. Naravno, bilo je i svijetlih primjera: „Mogu razumjeti kako je bilo vojnoj policiji, jer tražiti ljude da dođu braniti Sajmište, to je kao da djecu plašiš Baba-rogom, najgora mora. Nekako su uspjeli dovesti neke ljude, ali ti koji su na takav način dolazili, rijeko koji da je i ostao. Možda je od svih njih ostalo pet ljudi. Od tih par, nevjerojatno se iskazao Šajatović, stariji gospodin s debelim naočalama, koji je na jedno oko vidio 40 posto, a na drugo nije vidio ništa, to mu je staklo bilo skroz zamagljeno. Taj mi je čovjek rekao: Gle, gluh samo k’o ćuk, vrlo slabo vidim pa mi ti samo daj nekoga tko dobro vidi, ja ću biti na liniji gdje god tražiš, ali na ostalo zaboravi, jer ne mogu”, sjeća se Antolić kritičnih trenutaka početkom studenoga. Na žalost branitelja, neki su civili bili istodobno i velika opasnost. Tijekom cijele obrane Sajmišta HOS-ovci su imali velikih problema sa snajperistima iz pozadine, nekada su ih i nalazili, poput starog 70-go-dišnjaka koji nagluh nije ni čuo da su mu otkrili položaj. Posebna opasnost vrebala je od prisilno mobiliziranih koji su angažirani da makar čuvaju stražu, ne bi li branitelji stigli odspavati barem koji sat. Neki od njih jednostavno bi odšetali tijekom noći na drugu stranu i potom naveli minobacače i otkrili položaje. Najnegativnije posljedice takvih epizoda rezultirale su tragedijom 9. studenoga. „Doturali su nam troji-cu-četvoricu, medu njima je bio Dušan Bijelić. Gle, ja sam onda imao 21 godinu i uopće nisam razmišljao o nacionalnosti ljudi oko mene. Jer mi smo svi zajedno u tom dreku, a na granati ne piše za koga je… Uglavnom, drugu večer smo ga stavili na smjenu da drži stražu. Ujutro, nakon buđenja, na straži nije bilo nikoga. Dakle, on je u tih dva dana skužio gdje smo i kako smo izminirali vrtove. Ujutro, oko devet sati, prošao je tenk na jedno jedino mjesto gdje je mogao proći i gdje mu mi nismo mogli ništa, Davor nije mogao opaliti od drveća, a on je mogao do mile volje pucati na nas. I, jebiga, to je moja greška, to me strašno muči i danas! Iako smo nikakvi, nismo se smjeli zadržati na istom mjestu. Opalio je i mi smo svi teško nastradali dok smo gledali kako da ga skinemo zoljom. Jean-Michel, Davor Purulić, Čaruga Bozo i ja”. Teško nastradale je iz podruma pritrčao spašavati Robert Šilić i domaći Vukovarac, dijete od 15 godina. Jednog po jednog starim su golfom nekako otpremili u bolnicu, najprije najteže ranjenog Antolića. U vrlo kratkom razmaku HOS-ovce je pogodila još jedna tragedija. Druga ekipa hitala je zakrpati težak napad. Markuš, koji se upravo vraćao s jednog od brojnih previjanja nakon ranjavanja, sjeća se: „Nakon dojave da je najteža situacija kod Tekstilne škole, nas šestorica uputili smo se pomoći… Sastali smo se blizu punkta i odmah primijetili našeg Zdravka Bezuka kako prilazi i maše rukama. Htio je zapravo spasiti nas, upozoriti da ne prilazimo punktu koji je pao. U tom trenutku granata je pala točno između nas. Najteže je stradao Zdravko, lijeva noga i trbuh jako su krvarili. Nas trojica u autu također smo ranjeni, jer nismo stigli izaći. Dvojica naprijed bili su ranjeni po leđima i nogama, a ja u glavu. Kokteli od napalma, koje mi je spremio Mađar Horvat, srećom nisu aktivirani. Kitara je također ranjen, jedino je Široki čudom ostao neozlijeđen. Na žalost, Zdravko je drugi dan od posljedica teškog ranjavanja umro u bolnici”. Dan 9. studenoga 1991. nevjerojatno tragičan dan za HOS: šest teško na-stradalih, najboljih boraca, jedan poginuo i jedini preživio, mladić od 18 godina, Igor Široki. Danas preživjeli na isti način rezoniraju uzrok obaju stradavanja: premorenost i adrenalin koji utječe na to da se zanemaruje umor. Čudima obrane HOS-a polako se primaknuo kraj. Ukupno je još preostalo samo nekoliko spremnih HOS-ovaca koji nisu bili toliko teško ranjeni da su se mogli boriti nakon tog dana i taj dan je zapravo bio uvod u pad Sajmišta, a time i konačnu okupaciju Vukovara.
Čišćenje je bilo daleko najteži najopasniji i najneizvjesniji zadatak
Od svih aktivnosti u Vukovaru, čišćenje je bilo daleko najteži, najopasniji i najneizvjesniji zadatak. Najkraće bi ono trajalo do sat vremena, katkad i nekoliko iscrpljujućih sati u kojima je valjalo zadržati maksimalnu koncentraciju. „Ti ne znaš ima li ili nema u kojoj prostoriji neprijatelj, ne znaš čime je naoružan, pretpostavljaš da je spreman na borbu i već je time u prednosti, jer ima zaklon, a ti se izlažeš… Najteža su bila čišćenja podruma, jer su se tamo trebali eventualno nalaziti civili, ali nije se jednom dogodilo da napadači utočište pokušaju naći u podrumu i nije se jednom dogodilo da njihove zaostale, ti civili i zbrinu, preobuku. Od te neizvjesnosti tko se nalazi dolje, još su gore bile scene kada bih u podrumima nalazio samo mrtve ljude, civile, iako ne znam što su oni mogli skriviti napadačima”, prisjeća se Mar-kuš najtežih trenutaka čišćenja. „Pravila nije bilo nikakvih. Katkada bi silom prilika ostao jedan ili više njih, katkada su ostajali upravo s tom namjerom, iako su time sami sebe lovili u smrtne zamke. Što je svima njima tada bilo u glavi, nemoguće je reći, no uglavnom, obostrano milosti nije bilo. Jednom prilikom opkolili smo ih oko kuće, odbili su sve pozive na predaju pa smo to ‘riješili’ bombama za nekih pola sata. Unura su bila četvorica – oficir JNA i tri vojnika, no ova trojica su ili tamo bili od prije ili ih je, barem po položaju rana, metkom iz pištolja ustrijelio sam oficir ne dopuštajući predaju”.
Tri zapovjednika HOS-a poginula na Sajmištu
Prvi je poginuo Željko Delić – Švico, pristigao iz Austrije. Izvrstan vojnik, vrlo spretan s protuoklopom, ali i rezolutan u skrbi za ljude „Ljudina, znao je osjetiti situaciju, primjerice on je inzistirao da se ne razdvajamo. Imao je autoritet, ali nije poštovao autoritet… Tak nekak. I to je bome dobro funkcioniralo. Nažalost ga ta intuicija nije spasila od snajperskog metka. Umro je na rukama Zvone Ćurkovića”, prisjeća se Antolić. Odmah drugi dan poginuo je i Liv-njak, Ivan Brdar, osoba za koju uglas svi suborci tvrde da je bio abnormalno, ludo hrabar. Široki priča: „Brdar, taj je bio lud šta je radio! Spajao je one remene, izvlačio ranjenike k’o na traci. Bio je strašno alergičan na nepravdu, dobro su ga dečki zapamtili kada nas klince prvu noć nisu došli zamijeniti na straži! Izjava one Vukovarke o Brdarovoj skrbi za civile, svejedno koje nacionalnosti, živa je istina čuo kada je naglasio: ‘Ovdje su civili u podrumu. Tko takne jednog civila, ja ću ga osobno ubiti!’. A što se tiče hrabrosti, dovoljno ti govori scena kada tijekom najžešćeg granatiranja izlazi nasred ulice, onako zalizan, drži ‘škorpion’ u ruci i počne urlati gange: ‘Oj, čedo, dođi vamo da ti Ivan Brdar je… mamu!’. U jednom od takvih raspoloženja, Brdar se dao nagovoriti na kretanje u vrlo opasnu diverziju, koje je i inače samostalno prakticirao, no ovu, pokušaj napada na-palmom na mitraljesko gnijezdo, platio je glavom. Prvi zapovjednik HOS-a, Robert Šilić iz Konjica, poginuo je posljednji. Suborci ga pamte kao iznimno fizički moćnog, ali i kvalitetnog čovjeka, specijalista za sve vrste naoružanja, posebno mine i protuoklop. Iskazao se u izvlačenju ranjenika. Suborce je izvukao nakon tragedije 9. studenoga, no poginuo je od granate izvlačeći.
Jean Michel Nicollier imao je posebno ponižavajući tretman prije smaknuća na Ovčari
„Pričao nam je da je gledao na TV što se događa i da je osjetio da mora doći. Sišao je s vlaka na Glavnom kolodvoru, pitao neku ženu gdje je najbliže za prijaviti se u vojsku, ova ga je uputila u HOS. Otišao je u Senoinu, naletio na nas koji smo pričali engleski i brzo smo otišli put našeg prvog terena u Mejaško selo”, prisjećaju se Jeanovi najbolji prijatelji iz HOS-a, Igor Široki i Davor Purulić. „Apsolutno nije imao nikakve veze s Hrvatskom, nije tu bio ni na moru. Jednostavno je osjetio da mora doći. Avanturizma je vjerojatno bilo u tome, ali ništa više od toga, osim čiste želje da pomogne”. Kada je ponuđena mogućnost za odlazak u Vukovar, njih su trojica jedini odlučili poći iz Mejaškog. Inače je Jean bio vrlo pedantan, navodno je svaku večer slušao radio Bruxelles, prenosio bi suborcima vijesti. „Vodio je svakodnevno ratni dnevnik koji je netragom završio u bolnici, baš kao i filmovi, hrpa filmova koje je fotografirao”. Bio je dobar borac, znao je satima sjediti na tavanu i tražio snajperom metu ili uočavao i javljao neprijateljske pokrete. Ostao je čvrst kada su mnogi počeli pucati. „Nudili su mu da pokuša izaći iz Vukovara kao ‘fotoreporter’, ali to on ne bi nikada napravio. On je bio baš onakav kao što je definirao u kameru: ‘Do kraja, i u dobru i u zlu!’. To je bio Jean, nije bilo nikakve šanse da drugačije odluči”, prisjeća se Široki. Po riječima preživjelog s Ovčare, Jean je imao posebno ponižavajući tretman prije smaknuća, a nimalo logična egzekucija stranca, koji je netom dao intervju televizijskim ekipama, vjerojatno je prouzročila puka „zafrkancija”: „Jean je na početku non stop bio sa Švicom i kada bi se nadmudrivali preko motorola, onda bi im Švico rekao: ‘Evo, tu je sa mnom ekipa iz Francuske pa neka vam kaže što misli o vama’. Nažalost su ovi jako dobro zapamtili što im je on brbljao, jer su po bolnici tražili baš ‘Francuza’… Jean je bio krasna osoba, vidjelo se iz njegovog govora, ophođenja, očiju. Sve je radio kao i mi, nikad nije tražio nekakve povlastice. Sve smo dijelili, suze, bol i krv… do kraja, i u dobru i u zlu!”.
Ljudi koji su bili uz HOS na Sajmištu
HOS-ovci se rado sjećaju Vukovaraca, tzv. „Bojlera” (naziv navodno po pivskim trbuščićima): srednjeg bojlera Petra Kačića, velikog bojlera Damjana, malog bojlera Šutkovića i Stjepan Sučića, potom Ante Dugana – Samuraja. Istaknula se ekipa Našičana i Đakovčana (100 ih je dragovoljno došlo), prvenstveno Ivan Anđelić – Doktor, Zvonko Bračun – Čaruga i Đuro Begović. Pamte i pripadnike vojne policije, braću Mudri iz Zagreba i Ivicu Arbanasa. Josip Tomašić – Osa, Velimir Đerek – Sokol, Josip Poljak – Sokol, pokojni zapovjednici susjednih punktova, svi oni čine dio HOS-ove vukovarske priče. No troje se Vukovaraca posebno istaknulo i jedino njih vode kao pridružene članove postrojbe: Sinišu Mataiju – Ramba, Gorana Đurića – Kitaru i Violetu Zagrecki (Antolić). Mataija je bio sveratnik, na određeni način, zamjenik Zvone Ćurkovića. Bio je nevjerojatno hrabar, spretan, savršen „čistač”, korektor topništva i stalno se ukazivao kada je trebalo pomoći. Zadnje je spasio Markuša i Širokog koji su u opasnom proboju jednostavno zaspali od umora. Goran Đurić -Kitara priključio se naknadno, vjerojatno stoga stoje dijete iz miješanog braka, a odluku je donio nakon što mu je majku Hrvaticu usmrtila granata agresora. Antolić ga je znao od prije rata, a čim ga je vidio, ponudio je dva borca u zamjenu. Kitara se vrlo rado priključio HOS-u i itekako istaknuo u „čišćenjima” i borbi. „Meni osobno je spasio život kada sam se našao ispred trojice rezervista, pred koje je jednostavno iskočio i eliminirao ih”, prisjeća se Široki. Kitara je nakon ranjavanja odveden u bolnicu, no po svemu sudeći nije ubijen na Ovčari, već kasnije, pod nerazjašnjenim okolnostima. Violeta je pak posebna već po tome što je žena: „Čovječe, pa meni su dolje bježali ili pucali ljudi k’o kokice. Čovjek s dva mandata u Legiji stranaca plakao je da ovo ne može izdržati, a ona je cijelo vrijeme bila s nama do samoga kraja”, plastično dočarava Ćurković njezin doprinos. Violeta je bila mlada žena sa Sajmišta, samohrana majka, a prelomila je da ne želi ići u podrum nakon što su više puta pucali po civilima i dok jednom nisu umalo propucali u bijegu nju i sina. Predala je dijete majci i sa sestričnom je našla postrojbu koja je netom došla braniti „njezino” Sajmište. Iako su ih HOS-ovci uporno pokušavali angažirati kao medicinsku ispomoć, Violeta je bila do kraja tvrdoglava, dobila je oružje, koristila ga, izvlačila ranjenike i tako je funkcionirala do kraja, rame uz rame s HOS-ovcima
Nema komentara:
Objavi komentar