14. rujan 1991.

Dana 14. rujna 1991. godine, u samom Vukovaru počela je najžešća napadna operacija JNA. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama od strane zrakoplovstva JNA. Tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu. Prošli su kroz minsko polje koje vjerojatno nije bilo dobro postavljeno što im je javila peta kolona, (vrlo živahna u tom dijelu Vukovara gdje je živjelo miješano stanovništvo) i uspjeli su prodrijeti do vojarne i spojiti se sa srpskim paravojnim formacijama u gradskom naselju Petrova Gora. Tako su spojena ta dva dijela Vukovara koji su JNA i četnici imali od početka pod kontrolom. Drugi napad je išao na Borovo Naselje. Prvi smjer napada išao je kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici.

Vremenski kasnije je krenuo drugi napad kroz samu Trpinjsku cestu. Krenula je kolona tenkova i oklopnih vozila kojih je bilo više od 30. Na tom punktu bila je skupina Marka Babića koji je sam uništio 5 tenkova, od ukupno 11 tenkova i 3 transportera koliko ih je ostalo na cesti. Tijekom noći u pokušaju izvlačenja uništen je i tenk za izvlačenje oklopa. Po procjeni branitelja, stradalo je barem 70 pješaka. Ukupan broj uništenih tenkova toga dana je bio 17 i jedan avion.

Zločin u Uzdolu 1993.

Na današnji dan prije šesnaest godina pripadnici muslimanske vojske u ranim jutarnjim satima upadaju u selo Uzdol i pri tome čine nezapamćen zločin. Kolju, masakriraju i ubijaju sve što su stigli. Također, pale sve što im dolazi pod ruku. Ubijaju starce od osamdeset godina, ali i djecu od desetak. U svom krvavom piru ubili su 41 Hrvata, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

Osnovna škola na Uzdolu bila je pretvorena u vojarnu HVO-a i, kao takva, bila je jedan od glavnih ciljeva muslimanske vojske. Vojarna i linije oko Uzdola bile su odsječene, pa vojnici koji su se zatekli na linijama nisu znali što se dešava u selu. Pomoć je stigla iz Prozora i nakon nekoliko sati borbe, muslimanska vojska je protjerana. Ono što se taj dan moglo vidjeti na Uzdolu bila je jedino smrt na svakom koraku. Većina kuća i gospodarskih objekata spaljena, poluizgorjeli leševi na pragovima kuća i u kućama, leševi djece i staraca po putu…

Iako je svima poznato tko je sudjelovao u ovome zločinu i tko je predvodio napad na Uzdol, tzv. haaški „sud pravde“ oslobodio je krvnika Sefera Halilovića, a ostali sudionici nisu čak ni procesuirani. Dobar primjer kakav je odnos prema Hrvatima tzv. suda i tužiteljstva ove nakaradne države je zločin u Grabovici i njegovim počiniteljima koji su i nakon pravomoćne presude na slobodi, jer kako kažu u tzv. tužiteljstvu „nema mjesta u zatvoru“.

Do sad, jedino je ekipa jedne engleske televizije napravila kraći dokumentarac o zločinima na Uzdolu, a i on je bio prilično cenzuriran. Rijetki su imali priliku vidjeti stravične kadrove snimljene taj dan na Uzdolu koje su snimili vojnici HVO-a. U povodu godišnjice zločina na Uzdolu donosimo necenzurirani videomaterijal koji je snimljen 14. rujna 1993. godine.

UPOZORENJE: Preporuka svima onima slabijih živaca da ne gledaju ovaj videomaterijal.

Pokolj u Grabovici

Pokolj u Grabovici je bio ratni zločin kojeg su počinili neki pripadnici Armije BiH (postrojbe "Crni labudovi"), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata.

Za 19 civila se još traga.

Počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH "Neretva '93". Cilj te operacije je bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara.

Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.

Za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu), bio je 10. rujna 2001. optužen i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije "Neretva '93", a optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu. Par tjedana poslije se predao Haaškom sudu. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice, navevši u presudi:"vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala".

Za zločine na prostorima srednje Bosne, već su prije bili optuženi i predani Haaškom sudu časnici Armije BiH, generali Enver Hadžihasanović i Mehmed Alagić te pukovnik Amir Kubura.

Sefer Halilović je početkom 1998. u emisiji radija "Glasa Amerike izrekao tvrdnje koje su optužile bošnjački vojni i politički vrh u BiH, a ponovio ih je u svojoj knjizi "Lukava strategija", među ostalim i Aliju Izetbegovića i generala Rasima Delića.

Kasnije, 2006., optužen je i Zulfikar Ališpaga, zapovjednik zbornog područja Igman-Konjic, koji je bio zapovjednikom akcije u Grabovici.

Tijek događaja

Po izjavama upućenih, u noći 8. na 9. rujna 1993. se iz Grabovice cijelu noć čula pucnjava, a idućeg dana ujutro se pročulo da je nad civilima Hrvatima napravljen pokolj. Prema pretpostavkama upletenih, jedan dio žrtava je bačen akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a "Firule" i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova.

Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.

Obilježavanje tragedije

Na mjestu pokolja se nalazi spomenik žrtvama, a svake godine se uz misu obilježava obljetnica ove tragedije, kojoj nazoče predstavnici hrvatskih stranaka u BiH, Vojske Federacije BiH i udruga stradalnika.

Grabovica danas

Po stanju od 2005., u Grabovici nema ni jednog stanovnika Hrvata. Kuće su opljačkane i/ili spaljene.

U neke privatne kuće civila Hrvata danas je smještena vojarna Armije BiH, odnosno vjerski objekti za potrebe istih postrojbi i ambulante.

Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a neki stari grobovi su otvoreni, a pokojničke kosti su bačene u Neretvu.

9. rujna 2008. identificirane su još 3 žrtve.

Operacija Medački džep

Operacija Medački džep je naziv za vojnu operaciju koju je izvela Hrvatska vojska u razdoblju 9. - 11. rujna 1993. protiv JNA i paravojnih postrojbi tzv. Republike Srpske Krajine.

Uvod

Medački džep je područje koje se prostire oko četiri do pet kilometara u širinu i pet do šest kilometara u dužinu, a obuhvaća mjesta Divoselo, Čitluk i dio Počitelja, te brojne male zaseoke. Nalazilo se u sklopu samoproglašene tzv. Republike Srpske Krajine. To je bio u prvom redu seoski kraj, gdje se šume izmjenjuju s poljima. Prije oslobađanja ovog područja tu je živjelo oko 400 stanovnika srpske nacionalnosti.

Operaciji Medački džep prethodile su tijekom 1993. učestali topnički napadi i djelovanja diverzantskih sukupina snaga 15. korpusa "Srpske vojske Krajine (SVK)" nastojeći preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu Ličkog bojišta. Povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. "SVK" je u svoje vojne postrojbe uključivala sveukupno sposobno stanovništvo.[2]. Postrojbe Civilne zaštite popunjavali su stanovništvom koje nema vojni raspored i ne podliježe vojnoj obvezi: muškarcima starijim od šezdeset i ženama starijim od pedeset godina. U televiziji takozvane "republike srpske" pokazivani su TV-prilozi o "babi" Danici Obradović naoružanom strojnicom ´browing´.

Neprijatelj je provodio taktiku iznenadnih, kratkotrajnih, dobro pripremljenih i odmjerenih udara (prepada) malim skupinama odabranog i osposobljenog ljudstva, kombiniranog s iznenadnim topničkim napadima po širem području grada Gospića. Sve veći broj stradalih civila demoralizirao je i pojačavao privid bezizlazne situacije kod pučanstva.

Operacija Medački džep otpočela je granatiranjem neprijateljskih položaja na tom području u ranim jutarnjim satima 9. rujna 1993. godine. Oko 6,00 sati hrvatske snage, u sastavu kojih su bile postrojbe Hrvatske vojske iz Operativne zone Gospić, uključujući 9. gardijsku brigadu, 111. brigadu HV, domobransku bojnu iz Gospića, domobransku bojnu iz Lovinca, te postrojbe specijalnih snaga policije, ušle su u medački džep. Nakon borbi koje su trajale oko dva dana, uspostavile su nadzor nad Divoselom, Čitlukom i dijelom Počitelja i oslobodile to područje, nakon čega je Hrvatska vojska zaustavila napredovanje.

U to vrijeme Janko Bobetko bio je načelnik Glavnog stožera HV-a, dok je vršitelj dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić bio brigadir Rahim Ademi. Pukovnik Mirko Norac bio je zapovjednik 9. gardijske brigade.

Zapovjednik Specijalne policije snaga MUP-a RH bio je general Mladen Markač, a zamjenik Željko Sačić. Specijalne jedinice policije imale su zadatak presjeći neprijateljski teritorij na označenom području u obliku potkove i priključiti se glavnim snagama udara.

Operacija

Akcija je izvršena munjevito, a napredovanjem duboko u neprijateljski teritorij izvan plana akcije potpuno je iznenadila čak i tadašnji državni vrh, te je naknadno zaustavljena. Nakon akcije promijenjena je ravnoteža snaga, od tada nadalje će srpski pobunjenici, vojska tzv. RSK sve manje Hrvatskoj predstavljati opasnog protivnika.

Prilikom cijele akcije pripadnicima hrvatskih specijalaca na nivou lokalnih zapovjednika postrojbi javno je čitana osobna zapovjed generala Markača da će biti sankcionirane prekoračene ovlasti pripadnika MUP-a, a u svezi čuvanja života i imovine civila na istom području, većinom pripadnika srpske nacionalnosti.

Presudom 30. svibnja 2008. pred Županijskim sudom u Zagrebu Mirko Norac osuđen je na 7 godina zatvora zbog operacije "Medački džep", jer je propustio spriječiti da njemu podređene postrojbe muče i ubijaju civile te pale i dižu u zrak kuće u medačkim selima.[3] Norac je krajem studenoga 2011. pušten nakon što je odslužo više od dvije trećine kazne.[4][5]

Političke kontroverzije

Kanađani Scott Taylor i Brian Nolan u svojoj knjizi "Tested mettle" (objavljena 1998.) naveli su da je "operacija Medački džep" bila prijelomna točka u kojoj je nedvosmisleno dokazana "hrvatska krivnja za zločin i etničko čišćenje te pokazana jednakost u zločinu između Srba i Hrvata"... [6] Miroslav Međimorec u svojoj opsežnoj studiji koja je objavljena 2003. godine u znanstvenim časopisu "National security and the future" [7]iz toga zaključuje da je "takvim tumačenjem događaja u Medačkom džepu u pitanje dovedena suverenost hrvatske države, ratni zločini su postali hrvatska državna politika, a Međunarodna zajednica dobila dokaz koji je tražila da bi opravdala svoje tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji, svoju nedjelotvornost, pristranost i zadovoljavanje geopolitičkih interesa. Hrvatska je iz žrtve postala krivac za raspad Jugoslavije i rat... Posljedice su bili poltički pritisci, usporavanje približavanja europskim integracijama, teškoće u tranziciji i Haški sud [8]. Međunarodna je zajednica nakon Medačkog džepa prihvatila tumačenje sukoba u bivšoj Jugoslaviji kao "građanskog rata i podijelila jednaku odgovornost svih strana za taj rat". Značenje Medačkog džepa je da se javno mnijenje Zapada okreće od Hrvatske i izjednačava je s agresorom - Srbijom. Neoprostivi su zločini počinjeni tijekom te vojno-redarstvene akcije, ali zbog nje trebaju odgovarati počinitelji, ali Hrvatska - njezino političko-vojno vodstvo- po svemu zločin nije planirala, učinila, niti bi zbog toga treba snositi posljedice...[9]

Navodna Kanadsko - Hrvatska bitka

Nako te operacije Kanađani su tvrdili da je došlo do bitke između kanadskih mirovnih snaga u sklopu UNPROFORa i hrvatskih snaga tijekom operacije. Za nju su i službeno nagrađeni: za hrabro držanje u nepostojećoj bitki!...Generalni guverner Kanade i Vrhovni zapovjednik njenih Oružanih snaga Adrienne Clarkson 1. prosinca 2002. u Winnipegu navodi bivšem zapovjedniku 2. bataljuna Princeze Patricije pred više stotina vojnika da su ..." pripadnici 2. PPCLI Borbene grupe zadržali položaje i odbili hrvatske snage, te dali lekciju Hrvatskoj vojsci i naučili ju da prestane sa stalnom taktikom "etničkog čisćenja" u Sektoru..."

U odgovoru na priznanje generalnog guvernera Clarkson potpukovnik Jim Calvin je rekao ..."to je manje od priznanja da se bitka stvarno dogodila.."

Prema Kanadskim izvorima, u bitci je poginulo ili ranjeno 27 hrvatskih vojnika. Hrvatski službeni izvori pak navode da je tijekom cijele operacije Medački džep poginulo 10 hrvatskih vojnika, i nitko u bitci s Kanađanima. Srpski vojni izvori "RSK" ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku i ako bi njima išla u prilog.

Međimorec je o tome između ostalog napisao: ...Kao što je knjiga "Sve moje bitke" genarala zbora Janka Bobetka ključna za razumijevanje vojnog dijela Medačkog džepa s hrvatske strane, tako je za razumijevanje srpskog pogleda na tu operaciju važna knjiga "Knin je pao u Beogradu" general majora vojske SVK Mislava Sekulića...

Dugoročne posljedice

Podatci Save Štrbca i "Veritsasa" o poginulim i nestalim Srbima poslužili su za pokretanje istrage i optužnice protiv Hrvata. ICTY je vjerovao da rad te udruge klučan čimbenik u dokazivanju zlodjela Hrvata i muslimana s dugoročnim političkim posljedicama.

102. HVO Odžačka brigada

Danas ću vam ispričati istinitu priču, a kao svaka lijepa priča i ova počinje sa; „ bila jednom jedna 102. brigada HVO. Da, bila jednom 102. brigada od Odžaka grada ispod gore Vučijaka. Bila je i biće sve dok je nas pripadnika brigade, dok je ovog spomenika na kome su uklesana imena naših poginulih suboraca, onih najhrabriji sinova Posavine koje su u to vrijeme ovi prostori imali.“ 102. brigada uvelike je obilježila povijest ovoga kraja i kao takva ostat će neizbrisiva povijesna činjenica, a kada se u povijest uđe, onda se iz nje nikada ne može izaći.

Osvanula je 1991. Bivša država raspadala se u ratnom vihoru koji se neumoljivo približavao i našim prostorima.. Sa zebnjom u srcu slušali smo tutnjavu topova tamo preko rijeke Save. Znali smo da nas rat neće mimoići i najhrabriji i najodlučniji počeše se pripremati za obranu ovih prostora. Nabavljali  smo oružje i vježbali vojne vještine. I već na kraju te godine imali smo jednu bojnu spremnu da brani općinu Odžak i ne dozvoli da nas neprijatelj iznenadi.

Onda je došla 1992. teška i krvava, puna nespokoja. Udariše četničke horde i htjedoše da unište čitave narode. Onda ustadoše pravi domoljubi, formiraše 102. brigadu HVO i suprotstaviše se neprijatelju. Dana, 17, 04. te godine brigada je sudjelovala u obrani Pruda i taj dan već punih 18 godina slavimo kao dan brigade.

Brigada je već 17.05. 1992. godine oslobodila sve prostore općine Odžak, potisnula neprijateljske snage prema Doboju. U teškim borbama oko Lipika, Kadra, Svilaja, Pećnika i Jakeša prolili su krv najhrabriji sinovi. Padoše najbolji i najhrabriji. Krv se proli po naši poljima i gorama. Ali ginulo se s pjesmom na usnama, ponosni što čuvamo svoje najbliže i slobodu svih ljudi sa ovih prostora. Te godine odlazili smo u pomoć 105. Modričkoj i 101. Bosansko Brodskoj brigadi.

Krajem šestog mjeseca te godine uslijedi najveća vojna akcija srpskih snaga u toku rata zv „KORIDOR“. Tisuće neprijateljskih vojnika potpomognuti tenkovima i avionima udariše na slobodne prostore Bosanske Posavine. Padoše Derventa i Modriča, neprijatelj udari ka Odžaku i 102. brigada zauze nove položaje na Bosansko brodskom bojištu. Sudjelovali smo u borbama oko Bijelog Brda, Dubočca, Liješća i Koliba. Odžak pade 13. 07. 1992 godine i narod se povuče opreko Save u Hrvatsku. Odžački prostori  ostadoše pusti i pune tri godine i sedam mjeseci ne čuše se naše pjesme u ovim krajevima.

Krajem devetog mjeseca iste godine  brigada pređe na Oraško - Šamačku bojišnicu.

Tu smo sudjelovali u borbama oko Vidovica i Kopanica. Najžešće borbe brigada je vodila oko Brvnika i Gajeva u kojim borbama smo neprijatelju nanijeli velike gubitke.

Godine 1993. noću 4-5 .11, brigada je izvršila forsiranje rijeke Save kod Svilaja i ušla na prostor općine Odžak. Zbog nepredviđenih okolnosti morali smo se vratiti i čekati novu šansu za povratak u Odžak. Ponovno smo bili na Oraškoj bojišnici gdje smo dali veliki doprinos u obrani zadnjeg mostobrana u Bosanskoj Posavini. Svakodnevno smo se sukobljavali s neprijateljem koji je pod svaku cijenu želio da zauzme Orašje i sve naše snage protjera preko Save. Naročito teške borbe vodili smo u 5. mjesecu 1995. godine kada su u velikoj neprijateljskoj vojnoj akciji zv. „OSVETA“ neprijatelju naneseni ogromni gubici  tako da više nije ni pokušavao zauzeti taj preostali dio slobodne Posavine.

 Ginulo se bez jauka i suza. Ginuli su najhrabriji i najbolji. Njihova imena uklesana su na mramornoj ploči ovog spomenika. I dokle god bude postojao ovaj spomenik postojaće i njihova imena, a mi vaši suborci dokle god budemo živi nosit ćemo vas u srcu i sjećanju.

Primirje između zaraćenih strana zaključeno je 12. 10. 1995. godine. Dejtonskim sporazumom od 20.11. te godine OPĆINA ODŽAK  je pripala nama- narodu ovoga kraja.

Dana 06.02.1996. godine Općinu Odžak srpske snage predale su 102. brigadi. Dva dana poslije toga prva postrojba 102. brigade obučena u policijske odore prešla je u Općinu Odžak i stavila je pod svoju kontrolu. Odmah nakon njih kompletna brigada sa naoružanjem prešla je na ovaj prostor, tako da je cjelokupna Općina Odžak bila u našim rukama. Sloboda se vratila u ove krajeve i narod se počeo vraćati.

U toku rata kroz brigadu je prošlo oko 3.500 boraca. Poginula su 144 branitelja, a 4 su umrla zbog teških ratnih uvjeta. Ranjeno je 500 boraca od kojih je 315 trajnih invalida.

O ratnom putu brigade moglo bi se nadugo i naširoko  pričati, o njoj bi se mogle knjige ispisati, ali ovom prili kom ukratko sam vam iznio u najkraćim crtama ono što je najbitnije, kako bi saznali i razumjeli ratni put brigade. Svaka je bitka posebna priča, o hrabrim vitezovima mogu se pjesme pjevati i ja se nadam da će se priča o 102. brigadi HVO pričati s koljena na koljeno i da je buduća pokoljenja nikad neće zaboraviti.

Općinu Odžak smo zatekli u ruševinama. Preko 7.000 stambenih jedinica i svi gospodarski objekti bili su uništeni i devastirani. Nije bilo struje, ni vode., a hranu smo morali dovoziti iz Hrvatske.  Bilo je teško, ali ljudi su se vraćali sa osmjehom, sretni što mogu ponovo doći na svoja ognjišta gdje im je najbolje i najljepše. Vrijedne ruke ljudi odžačkog kraja sve su obnovile i ponovno izgradile. Tako se život ponovno vratio na ove prostore.

Najhrabriji među hrabrim pripadnicima 102. brigade poginuli su za slobodu ovoga kraja. Cilj ove brigade bio je da donese slobodu ovoj općini i taj cilj smo ostvarili i zbog toga smo ponosni. Ne smijemo zaboraviti poginule, jer oni su svoje živote utkali u ovu našu slobodu. Oni su svojim životom omogućili da se svi mi vratimo na ove prostore i da nastavimo živjeti i raditi u slobodi.

Draga djeco! Ovi ljudi čija su imena na spomeniku, omogućili su vam da se u slobodi igrate i škole učite. Nemojte to nikada zaboraviti.

Poštovane obitelji poginulih, budite ponosni što ste ih imali, a nama pripadnicima 102. brigade bila je čast što smo u najtežim trenutcima domovinskog rata bili sa vama. Hvala vam i neka vam je vječna slava.

Tomislav Božić, brigadir

zapovjednik 102. brigade

Tužna obljetnica u Berku

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u Berku je jučer  obilježena tužna 22-a godišnjica okupacije tog mjesta u spomen na 2.rujna 1991. godine kada je velikosrpski agresor uz pomoć tadašnje JNA okupirao selo.

Ubijeno je 34-oro mještana Berka dok se za desetoro još uvijek traga. Berak je poznat i kao mjesto gdje su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tijekom Domovinskog rata. Mještani su ubijani na ulici, po kućama, bacani u bunare te mučeni u logoru koji je uspostavljen nakon okupacije sela.

Tijekom okupacije hrvatskog Podunavlja seoska crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja bila je pretvorena u diskoteku koju je vodio jedan od pripadnika zloglasnih Škorpiona, a za ratni zločin u Berku do sada je podignuta tek jedna optužnica. Vijence su pred spomen obilježjem u središtu sela položili predstavnici braniteljskih udruga Manda Patko i Danijel Rehak te predstavnici Općine Tompojevci 

http://www.hrv.hr/vijesti/aktualnosti/item/3576-tuzna-obljetnica-u-berku