108. brigada ZNG Republike Hrvatske

108. brigada Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske, ustrojena je 28. lipnja 1991. godine u selu Podcrkavlje. Brodska brigada ratovala je 1991. i 1992. godine na području slavonske i bosanske posavine. Brigada je od ljeta 1991. do proljeća 1992. bila na novogradiškoj bojišnici, a potom je uslijedilo puno teže i zahtjevnije bosansko-posavsko bojište. Padom Bosanskog Broda 1992. godine, u mjesecima listopadu i studenome slijedi demobilizacija većeg dijela brigade kroz koju je prošlo oko 5000 ljudi. Od toga broja broj poginulih branitelja je 161, dok je broj ranjenih pripadnika 751. Iz 108. ustrojeno je i nekoliko novih pričuvnih brigada Hrvatske vojske, 139. i 157. brigada.

Povijest i ratni put brigade

Prvo okupljanje brigade bilo je 28. lipnja 1991. godine u selu Podcrkavlje kraj Slavonskog Broda gdje se okupila 1. bojna (u ono vrijeme bataljun). U selu Sibinj formirana je 2. bojna a u općinskim središtima Nova Gradiška i Požega 3. i 4. bojna. Prvi zapovjednik brigade bio je g. Pero Katalinić a načelnik Stožera g. Ferdo Kožul.

108. brigada dobila je osobnu formaciju 100.200. To je značilo da se trebala sastojati od zapovjedništva, ureda zapovjedništva, izvidničkog voda, voda veze, tri pješačka bataljuna, pratećeg voda, protuzračnog voda, inženjerijskog voda, voda radiološkog-biološko-kemijske obrane (RBKO) i logističke (pozadinske) čete. U odnosu na uobičajeni ustroj brigade ZNG-a, 108. je odmah zaživjela kao brigada s četiri bataljuna pa je njeno formacijsko stanje iznosilo 2450 ljudi.

Brigada je imala odličan odaziv dragovoljaca, ali zbog nedostatka oružja kojeg nije imala mnogi su vraćeni svojim kućama. Takav odaziv dragovoljca dobar je pokazatelj koliko su ljudi tada bili spremni braniti Hrvatsku. Od državnih izvora zatraženo je oružje i oprema za sve pripadnike brigade, a to pokazuje da nitko nije imao propisanu uniformu], već su većinom branitelji imali samo poneki maskirni detalj.

Veliki problem u to vrijeme bila je i logistika koja je trebala osigurati smještaj i hranu za veliki broj ljudi. JNA je držala brodsku vojarnu (kasarnu), a tek u rujnu će ju osvojit Hrvatska vojska i time sebi osigurati trajni smještaj. U tim prvim danima veliku ulogu odigrali su stanovnici okolnih sela koji su prihvatili branitelje i smjestili ih po svojim kućama. Kao primjer može poslužiti župnik sela Podcrkavlje Tomislav Vlaović, koji je u samo dva sata uspio po kućama smjestiti više stotina branitelja i brinuti se o njima. Inače Velečasni Vlaović je po svojoj želji postao prvi dušebrižnik brigade i ostao do 1994. godine. Tijekom mjeseca srpnja i kolovoza ustrojena je logistika brigade, pa je tako pitanje prehrane riješeno na način da je najveći dio kuhanih obroka pripreman u restoranu poduzeća "Đuro Đaković" koji je mogao zbrinuti gotovo 2000 pripadnika brigade.

Tijekom ratnog djelovanja , klima je bila faktor koji je 108. brigadi išao u korist, ali i na štetu. Najteži dani na novogradiškom bojištu bili su krajem jeseni i tijekom zime koja je te godine u Slavoniji bila vrlo oštra. Jedan od većih uspjeha na bojištu nije iskorišten zbog klimatskih prilika i plavljena terena. Protivniku je zima otežavala uporabu oklopništva u čemu je bio nadmoćniji, ali i intenzitet napada koji su bili češći od hrvatskih.

Ratni put 108. brigade protekao je u znaku borbi protiv Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa iz 1. vojne oblasti JNA, odnosno njihovih kasnijih nasljednika iz Vojske Republike Srpske: 1. krajiškog i istočnobosanskog korpusa. Prve aktivnosti brigade bile su rutinske naravi. Najveći problem predstavljala je neujednačenost u naoružanju, jer veliki dio oružja bio je u privatnom vlasništvu nabavljan na različite načine i različitih tipova. Za prijevoz ljudi i opreme brigada je imala petnaestak kamiona i desetak osobnih automobila, uglavnom dobrovoljno predanih na upotrebu. Kasnije je brigada rekvirirala ili mobilizirala brojna druga vozila za prijevoz ljudi i opskrbu.

Krajem srpnja brigada kontrolira prijelaz preko savskog mosta koji je bio dopušten samo tijekom dana, a druge pojedine postrojbe raspodijeljene su uglavnom na ona mjesta na kojima su bile važne prometnice, industrijska postrojenja ili gdje je bila nazočna JNA (vrh Dilja, skladište u Bukovlju i Gromačniku). Do kraja mjeseca kolovoza 108. je postala prava vojna postrojba, koja je bila spremna izvršiti svaku zadaću koju pred nju postavi Glavni stožer.

Prva borbena akcija

13. kolovoza 1991. godine okučanski su se Srbi odcijepili od Hrvatske i pripojili takozvanoj Krajini s glavnim ciljem da nekoliko dana zadrže hrvatske policajce dok JNA ne prijeđe Savu i zatim preko Okučana, Daruvara, Virovitice izađu na Dravu.

Već 16. kolovoza, srpske snage počinju provocirati, tražeći izgovor za otvoreni napad JNA. 108. brigada tada ima prvi kontakt s neprijateljem, pobunjenicima u selu Smrtići, a našla se i pod njihovom minobacačkom vatrom. Sljedećeg dana u sukob se uključuje i JNA iz smjera Bjelovara pod zapovjedništvom zloglasnog Ćeleketića. Nekoliko stotina jugovojnika i desetine borbenih vozila otvoreno puca na hrvatske snage, a zrakoplovi iz Bosne napadaju istovremeno Staru Gradišku i most preko Save. Most na Savi nije bilo moguće uništiti, pa se grad evakuira, a nalet okupatorskih snaga zaustavlja dizanjem mosta na kanalu Strug, čime je na nekoliko dana spriječen prijelaz banjalučkih jedinica u Okučane.

Ostala ratna djelovanja

Dijelovi 108. brigade bili su angažirani na ostalim dijelovima Posavine. Velika pažnja obratila se na aktivno čuvanje prekosavskih prijelaza kod Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, na kojima je brigada zapriječila prijelaz srpskim pojačanjima, koja su pod krinkom redovite smjene ljudstva JNA dovezena u krizna područja. Branitelji na mostovima dobili su zapovijedi da u slučaju pokušaja prelaska JNA iz Bosne, dignu objekte u zrak.

Rat u Sloveniji je bio gotov i sukladno dogovorima između Slovenije i JNA vojska se pod punom ratnom spremom povlačila sa slovenskog teritorija. Kolone kamiona koje su iz Slovenije vozile tu opremu, prelazile su preko slobodnog hrvatskog teritorija uz pratnju hrvatske policije ali nisu nastavile put za Srbiju kako je bilo dogovoreno, već su se zaustavljale na pobunjenim područjima (Banovine, Korduna i Zapadne Slavonije).

Zajedničkom odlukom Kriznog štaba i vodstva 108. brigade, a zbog manjka naoružanja i opreme, odlučeno je da se neće mirno gledati kako ovo oružje ide neprijatelju u ruke.

21. kolovoza 1991.g. pripadnici 108. brigade zaustavili se jednu kompoziciju vlaka koji je prolazio kroz Slavonski Brod, te u toj akciji zaplijenili oko 50 brdskih topova, osamdesetak većih minobacača, nekoliko desetaka protuzrakoplovnih topova od 20mm, nešto granata i stotinjak protuoklopnih sredstava. Za samo nekoliko sati brigada je dobila višestruko veće količine naoružanja nego što je do tada imala.

15. rujna krenula je nova velika akcija. Nakon nekoliko dana blokade brodske vojarne, krenulo se u akciju oslobađanja. Dan prije tog događaja nakon dvodnevnog okruženja, predalo se skladište u Bukovlju i Gromačniku. Pripadnici 108. brigade odgovarali su na vatru iz prekosavskih uporišta, a samu vojarnu zauzeli su pripadnici 3. gardijske brigade i policije. Odmazda je bila u obliku zračnih napada na položaje 108. brigade. Tijekom sljedećih tjedana razoružane su skupine potencijalnih pobunjenika po selima diljskog podbrežja, kao i postaja JNA na Dilju. Tim akcijama 108. je postala jedna od rijetkih postrojbi u hrvatskim oružanim snagama s više od 10 tenkova, pa je tako odmah jedan dio poslan na vukovarsko ratište gdje je 19. rujna na kratko deblokiran Vukovar kada su u grad dovežena pojačanja.

Bosanska Posavina

3. siječnja nastupilo je primirje, a agresor je utvrdio granice svoje takozvane države. Sva tehnika i naoružanje usmjereno je prema Bosni i Hercegovini.

U Posavini krajem ožujka i početkom travnja situacija je postala teška. Uz veliku premoć u ljudstvu i tehnici srpski agresor probija koridor i presijeca vezu posavine sa središnjom Bosnom i Hercegovinom.

Kako bi spriječili genocid nad Hrvatima u Posavini, hrvatsko vodstvo je od legitimnog vodstva BiH tražilo koordinaciju obrambenih napora i zajednički otpor agresiji, na što Predsjedništvo BiH pristaje. Tako tijekom proljeća i ljeta 1992. godine, legalno, gotovo cijela 108. brigada uz dosta vojnika porijeklom iz tog područja sudjeluje u obrani šireg prostora Orašja i Bosanskog Broda, a osobito u naporima na odbacivanju srpskih snaga dovoljno daleko kako bi prestalo svakodnevno granatiranje Slavonskog Broda u kojem je stradalo više od 150 civila, od kojih je nažalost 27 djece.

Demobilizacija

Još ni danas nije utvrđeno zašto je pao Bosanski Brod, a iz nekog nepoznatog razloga neki visoki vojni dužnosnici znaju zbog toga prozivati 108. brigadu. Kada bi to bilo tako onda bi trebalo samo predočiti papir u kojem 108. nije izvršila zapovijed koja joj je izdana, bilo od Vrhovnog zapovjednika ili zapovjednika Oružanih snaga RH. 161 poginuli pripadnik i 751 ranjenih pripadnika brigade dovoljno govore koliko je ta postrojba dala za obranu Hrvatske i ne daju nikome za pravo blatiti njezino djelovanje i njen častan ratni put.

Službena zapovijed o demobilizaciji brigade stigla je 22. listopada i po njoj se odmah moralo demobilizirati 50% sastava brigade. 23. listopada sa crte je zbog demobilizacije izvučen 4. bataljun, a njegov pojas nadležnosti preuzeli su 1. i 3. bataljun.

Od 22. listopada do 2. studenog 1992. godine demobilizirana su 1052 pripadnika brigade, od čega 1000 vojnika, 38 dočasnika, i 14 časnika. Demobilizacija je zaustavljena zbog potreba nadzora državne granice na riječnom toku Save. Zadaću nadzora dobile su 108. i 157. brigada s po jednim bataljunom. Pojas nadzora 108. bio je od ušća rijeke Orljave do sela Ruščica kraj Slavonskoga Broda.

Neki pripadnici brigade prešli su u aktivne gardijske postrojbe, a veliki broj je nakon demobilizacije ostao je bez posla i teško se snalazio u novoj situaciji.

S tim se zaključuje ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. godine. Njoj je dalje ostala obveza nadzora državne granice snage jednoga bataljuna. Za dio pripadnika to je značilo samo kraj ratovanja u postrojbi koja je bila pričuvna samo po imenu, te nastavak ratnog puta u jednoj od novoustrojenih gardijskih brigada Hrvatske vojske.

Podacima iz Zapovjedništva, brigada je tijekom svog djelovanja srušila 24 vojna zrakoplova i dva helikoptera, uništila 68 tenkova i 16 oklopnih transportera.

Thomas Crowley

Operacija Lipanjske zore

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

Stanje prije bitke

Dana 7. svibnja 1991. godine upućene su tenkovske snage u pravcu Mostar - Široki Brijeg - Posušje - Tomislavgrad - Kupres pod izlikom vojne vježbe. Istog dana, tenkovi su zaustavljeni u mjestu Polog, na granici mostarske i širokobriješke općine. Na zahtjev Generalštaba JNA i generala Blagoja Adžića u dotad posve nepoznato selo Polog stižu zbunjeni predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti na čelu s predsjednikom predsjedništva Izetbegovićem i Kljujićem te pokušavaju nagovoriti okupljene Hrvate da se raziđu i tako omoguće daljnje kretanje tenkovske kolone. Međutim, ta misija nije uspjela. Okupljeno mnoštvo popustilo je tek nakon molbe hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i propustilo kolonu 9. svibnja 1991. godine.

Plan velikosrpskog agresora bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka - Donji Vakuf - Kupres - Mrkonjić Grad - Drvar - Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela. Istovremeno su tenkovske snage poslane u pravcu Čapljine, a ostale snage su bile planirane u pravcu Mostar - Bijelo Polje - Sarajevo.

Uvođenjem ovih snaga cilj je bio zauzeti komunikacije Privalj - Grude - Posušje - Imotski - Split te Livno - Aržano - Split i time blokirati bilo kakvu pomoć bosanskohercegovačkih Hrvata Hrvatskoj i obratno. Odsijecanjem komunikacije Čapljina - Metković - Ploče, a s obzirom na granična područja Trebinje - Crna Gora smatrali su da će Hrvatska lako pasti. No, zaustavljanjem tenkova JNA je morala korigirati segmente operacije RAM, koji se odnosio na odsijecanje Hercegovine od Dalmacije, a i napad na srednju Dalmaciju je morao biti odgođen.


Plan JNA za napad na Hrvatsku
Već nakon incidenta na Plitvicama (Krvavi Uskrs), Hrvati i Bošnjaci Hercegovine preko kriznih stožera počinju formirati seoske postrojbe, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo su te postrojbe odigrale iznimnu ulogu kod dolaska pričuvnika. U rujnu 1991., u Mostar dolaze pričuvne postrojbe JNA. Iako je njihov dolazak bio nenajavljen, mostarski krizni stožer u suradnji sa hrvatskim kadrovima u ondašnjem MUP-u zaustavlja prvi nalet pričuvnih postrojba (rezervista) da uđu u grad. Pričuvnike se zaustavilo u Gnojnicama i mostarskoj zračnoj luci, gdje je ondašnji MUP postavio svoje policijske punktove. Tek kasnije pričuvne postrojbe JNA uspijevaju zaposjesti crtu Čapljina - Dretelj te crtu Slipčići - Krivodol - brdo Orlovac (kod Mostara) - brdo Hum (iznad Mostara) - grad Mostar - Bijelo Polje - Borci - Konjic.

Zahvaljujući odlučnosti i dobrim procjenama, branitelji zauzimaju strateški važne kote: Gornja Kozica, brdo Galac, Grabova Draga i brdo Planinica te zaustavljaju plan napredovanja JNA. S početkom borbi dolazi do iseljavanja stanovništva iz općina Mostar, Široki Brijeg i Čapljina. Dogovorom tadašnjeg MUP-a općine Mostar i Kriznog stožera vrši se mobilizacija pričuvnog sastava policije, u koju je uključen i velik broj dragovoljaca, koji preuzimaju točke po prometnicama i dežurstva po gradu.

Postrojba ZNG izlazi na plato Bile i 20. rujna 1991. sprječava desant čime Hrvati i Bošnjaci Mostara praktično ulaze u rat sa srpsko-crnogorskim agresorom. Dana 3. siječnja 1992. utemeljen je stožer HOS-a za Hercegovinu. Dana 10. travnja 1992. godine srpskocrnogorski agresor izvodi žeštok napad na Dubrave i Stolac gdje su lokalni muslimani i njihovi čelnici tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke. Većina se Bošnjaka na nagovor svojih vjerskih vođa ubrzo vratila u Stolac i na Dubravsku visoravan gdje su imali povlašteni položaj te su od Srba i JNA dobili pravo da osnuju i svoju policiju.

Za to vrijeme 50-tak starijih i nemoćnih Hrvata koji su ostali u svojim kućama, je zlostavljano, mučeno i odvođeno u logore u Bileću, pa se i danas vode kao nestali i uopće se ne zna njihova sudbina. Većina hrvatskih kuća i crkava na tom području je zapaljena i porušena. Za to vrijeme trajalo je i često granatiranje Čapljine, Mostara, Čitluka, Metkovića i Dubrovnika, iz topova, tenkova i zrakoplova.


Ostaci jedne zgrade, koja je bila dio vojarne JNA Sjeverni logor, u Mostaru, uništene eksplozijom cisterne.
U Mostaru, oporbene stranke organiziraju razne mitinge podrške za JNA. Dana 3. travnja 1992. godine, u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj je označio početak rata u Mostaru. Na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1991. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu grada, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika

Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini. Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA. 29. travnja 1992. Krizni stožer općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg svu vlast i obranu tih općina povjeravaju Hrvatskom vijeću obrane.

Urbicid nad Mostarom

Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, srpsko-crnogorski agresor je počinio urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom agresora. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Radiopostaja Mostar je emitirala svoj program iz Centra za motrenje i obavješćivanje jer su samo dan nakon početka otvorene agresije na Mostar, dvije granate izravno pogodile prostorije tadašnjeg Radio Mostara. Radivši na jednoj žici, sa lošom kvalitetom zvuka, koja se čula od ulaza do izlaza iz Mostara, Radio Mostar je bio jedini signal života u gradu, koji je održavao moral u mostarskim podrumima.

U posljednjem od tri razgovora, kojima je htio staviti radio pod svoju kontrolu, general JNA Momčilo Perišić je rekao: "Ako bre ne poslušate ovo što vam naređujem, u 10:10 ću da gađam Beli Breg, u 10:20 Iliće, u 10:30 Cim!" Kako je rekao, tako je i proveo u djelo svoje prijetnje, za što je nagrađen od vrhovne komande JNA ordenom za hrabrost. Od srpskih granata u gradu je poginulo više civila nego branitelja grada.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Oštećeni su dom kulture, muzej i arhiv, knjižnica, bolnica, Dom zdravlja, zgrada kazališta, glazbena škola, zgrada Simfonijskog orkestra. Uništen je i cijeli niz mostarskih hotela, škola, predškolskih ustanova, studentskih domova i fakulteta, općina, sud, katastar, pošta, robne kuće HIT i Razvitak.

Hrvatske snage

U operaciji Lipanjske zore sudjelovalo je više od 6.000 hrvatskih vojnika.

Sudjelovali su pripadnici HV-a, HVO-a i HOS-a kao i postrojbe policije iz općina Mostar, Čapljina i Stolac te jedna bošnjačka dobrovoljačka jedinica.

zapovjednik južnog bojišta: general Janko Bobetko
Glavni stožer HVO-a u Posušju, načelnik: Slobodan Praljak
Stožer HVO-a općine Mostar, zapovjednici: Petar Zelenika i Jasmin Jaganjac
4. gardijska brigada HV-a, zapovjednik: general Damir Krstičević
156. brigada HV, zapovjednik Ante Urlić
Kažnjenička bojna HVO-a, zapovjednik: Mladen Naletilić "Tuta"
Poskok bojna HVO-a Široki Brijeg
diverzantski odred HVO-a iz Čitluka, zapovjednik: Miljenko Dugandžić "Midža"
brigada Knez Domagoj Čapljina
dobrovoljačka pukovnija Kralj Tomislav
bojne HVO-a: Stolac, Neum, Ljubuški i Čitluk
satnija HVO-a Ravno, bojna HV-a Imotski
bojna i dverzantski vod HVO-a Grude
1. bojna mostarskog HVO-a Bijelo Polje
2. bojna mostarskog HVO-a Rudnik
3. bojna mostarskog HVO-a Cim

Hrvatske zastave, koje su isticane nakon oslobođenja pojedinih naselja, kota i dijelova grada Mostara.
4. bojna mostarskog HVO-a Balinovac
5. bojna mostarskog HVO-a Ilići
6. bojna mostarskog HVO-a Kruševo
7. bojna mostarskog HVO-a Gnojnice
8. bojna mostarskog HVO-a Rodoč
9. bojna mostarskog HVO-a Jasenica
4 samostalne satnije, topništvo, inženjerija, logistika, veza, sanitet
Samostalni bataljun obrane Mostara HVO, zapovjednik: Arif Pašalić
bojna Vojne policije HVO-a
postrojbe MUP-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne
dio IX. bojne HOS-a (u sastavu 4. gardijske brigade HV-a)
I. bojna HOS-a,zapovjednik: bojnik Stanko Primorac "Ćane"
satnija HOS-a "Lovac" (iz sastava 156. brigade HV-a)
1. satnija 3. bojne 156. brigade HV-a
ojačani vod 2. satnije 3. bojne 156. brigade HV-a
Protuoklopna skupina 156. brigade HV-a
Pionirska desetina iz inžinjerskog voda 156. brigade HV-a
Pionirska desetina iz pionirske satnije 40. inžinjerske bojne HV-a
postrojba MUP-a Republike Hrvatske

Srpske snage


Hercegovina prije operacije Lipanjske zore
Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

Hercegovački korpus Vojske Republike Srpske, zapovjednik: general Radovan Grubač
10. mehanizirana brigada Mostar
13. mehanizirana brigada Nevesinje
472. mehanizirana brigada Trebinje
15. hercegovačka pješadijska brigada Bileća
13. mješovita artiljerijska pukovnija (MAP)
13. mješovita protuoklopna artiljerijska pukovnija (MPOAP)
13. lakoartiljerijska pukovnija protuzračne obrane (LAP PVO)
13. bojna Vojne policije (BVP)
ostatci Titogradskog i Užičkog korpusa JNA
Tijek operacije

Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.


Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu "Stanislav Baja Kraljević" i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.


Operacija Lipanjske zore

Karta središnjeg dijela operacije, oslobađanja grada Mostara i njegove okolice
U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO "Tihomir Mišić" potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Medex

Pitam Vas, jeste li kad čuli za nadimak «Medex», znate li možda tko je bio taj čovjek? Velika većina Vas koji čitate ovo, nikada nije niti čula za njega a kamoli upoznala ovog čovjeka. Ja sam jedan od onih koji su ga poznavali... Pitate se, zašto Vam ga uopće i spominjem? Šta Vas briga za njega ili za ljude koje spomenem. Možda ste i u pravu, Vi ga niste poznavali, ali ja jesam...
Medex je juče sahranjen, objesio se... poslije svih borbi koje je prošao, najtežu je vodio zadnjih godinu dana, previše je teška bila, nije izdržao...

Tko je bio on? Običan čovjek iz siromašne obitelji. Skroman, pošten, vrijedan...
Kruh je zarađivao ručno kopajući bunare iz kojih smo crpili vodu. I pred mojom kućom je djelo njegovih ruku. Težak posao i težak kruh...

Do kraja rata bio je na Orašju, na crti. Sjećam ga se i iz tog vremena, opet je bio vrijedan. I pored poslova koje je odrađivao na crti, sa oružjem u rukama, nije se predavao i borio se da stvori kakvu takvu egzistenciju za sebe i obitelj, jer je ostao bez igdje ičega kao i većina nas.

U Bukovoj Gredi, gdje su bili smješteni, počeo se baviti pčelarstvom, tako je i dobio ovaj nadimak. Znači u tijeku rata, kad se ginulo svaki dan, kad je i on mogao poginuti, razmišljao je stvoriti nešto od čega bi mogao živjeti ... kad se vrati ... ako se vrati...

Išlo mu je to od ruke, tih i miran kakav je bio uložio je mnogo truda oko pčela, a one su valjda osjetivši njegovu mirnoću i neiskvarenost, vraćale taj dug njemu.

Poslije Daytonskog sporazuma, vratio se svojoj spaljenoj kući. Ponovo ju je svojim rukama obnovio, prevezao je i pčele iz Orašja, opet je kopao bunare, trebalo je to sve očistiti a mnoge i iskopati...

Stvorio je mnogo novih pčelinjih društava, proizvodio kvalitetan prirodni med i skromno živio od svog rada.

I onda, kada čovjek pomisli da je krenulo na bolje, odjednom se ruši svijet oko njega. Prije godinu dana umire mu kćerkica, iznenada, od zapetljaja crijeva... Imala je desetak godina...

Sreo sam ga prije možda dva mjeseca na ulici i razmijenili smo par riječi, spomenuo je i pokojnu kćerkicu, vidio sam da je jako utučen, nisam nalazio riječi koje bih mu rekao, zablokirao sam ne znajući šta reći...

Prekjuče se objesio, na dan kad je donešena sramotna presuda našim generalima, našem narodu, nije mogao više izdržati, juče je sahranjen... 

Još jedan od nas manje, počivaj u miru Mato...

Iza njega je ostala supruga i dvije kćerkice...

 
Master
http://www.uhd91.com/index.php/domovinski-rat/ratne-prie/1917-medex.html