Sv.Ivo

Nema opuštanja. Svaka greška se plaća. Budnost, odgovornost, disciplina, ... tri bitna detalja koja sam tražio od suboraca. Ne dozvoli da te neprijatelj iznenadi, ne dozvoli da neko drugi mora stradati radi tvoje nesmotrenosti, ne dozvoli da radi tvoje tvrdoglavosti i samovolje sutra moraš biti na sahrani bliske osobe ili prijatelja. A tada smo svi bili bliski, čak bih rekao ... bili smo braća, svi isti, svi vezani nečim što se u normalnom životu ne može opisati.

U to vrijeme, više sam cijenio suborca uz mene, nego nekog od rodbine koji je pobjegao... Ovo nije utopija i "šuplja priča", vjerujem da se većina nas tako ponašala. Onaj tko je bio uz tebe u tim trenucima, bio ti je sve... Zaboraviš obitelj, rodbinu, bivše prijatelje, ... postoji samo onaj i oni uz tebe. Uz mene su stalno bili i dvojica rođene braće, te sin od strica, mi se nismo mogli iznevjeriti... normalno, bili su tu i suborci, niti njih ne možeš iznevjeriti jer bi i "rođeni" mogli nastradati.

Imali smo tu "sreću" ili nesreću, da smo nas trojica od osnivanja ZNG bili aktivno uključeni u dešavanja u Zapadnoj Slavoniji. Odradili smo taj dio pošteno, stekli određeno iskustvo, vidjeli i osjetili krv, te smo svoje znanje i iskustvo prenosili dječacima oko nas. Vjerovali su nam, a kasnije će se pokazati da su shvatili sve čemu smo ih učili... mnogima je to spasilo goli život. Bili smo jedno tijelo, u vatru i vodu s njima smo išli, znali smo da samo zajedno možemo ginuti, znali smo da ti ljudi jednostavno te neće napustiti nikada.

Od 30-35 dječaka iz naše grupe, četvorica su poginula u borbi, jedan je poginuo 1993. u prometu, jedan se ubio poslije rata, trojica su umrla prirodnom smrću poslije rata, ...mladi...nas dvadesetak je ranjeno, od toga trojica su 90% invalidi, dvojica su ostala bez noge, ostali su lakše ranjeni. Mislim da ove brojke dovoljno govore o mojim prvim suborcima, još u Odžaku.

I onda ... ovo bi bio uvod u još jednu priču...

Teško je se sjetiti svih detalja, pogotovo što smo bili obični vojnici, bez ikakve vojne naobrazbe u tom trenutku, bez ikakvih visokih pozicija ili činova, općenito, bez ikakvov znanja u rukovođenju i komandovanju. Činili smo i greške... jedna od njih je velika, koju godinama stavljam sebi na teret,... nismo vodili evidenciju događaja, nismo to sve zapisali kronološki. Jesmo slali operativna izvjeća pretpostavljenima, ali sada mi ta izvješća nemamo pri ruci ili nismo u mogućnosti doći do njih, te će vjerovatno u nekim događajima doći do neslaganja u točnom vremenu i datumu...

Ovaj događaj nisam mogao previdjeti ili zaboraviti. Bio je blagdan Sv.Ive, datum svake godine isti, 24.06. ljeta Gospodnjeg 1992.

Upozorili smo dječake da bi oni mogli krenuti, razlog je jednostavan, upravo na neke njihove blagdane smo ih iznenadili nekoliko puta još u Zap.Slavoniji, te im nanijeli strašne gubitke. Očekivali smo, da bi i oni mogli primijeniti istu taktiku. Nismo se prevarili...

Šume i brda desno od sela Pećnik... To je naša zona odgovornosti. Držimo ju pod stalnim nadzorom, okršaji su svakodnevni, očekujemo njihove pješačke upade s te strane, jer je teren zaista nepregledan zbog šume i brda koji nas okružuju. Uz pravac Dobor, te pravac Pećnik, smatrao sam da je ovaj pravac bio jedan od bitnijih, čak možda i najbitniji jer bi njegovim probijanjem jednostavno zaobišli Pećnik i Dobor, a postigli bi daleko veći pomak nego zauzimanjem tih strateških točaka.

Krenuli su ... Martićevci i Vukovi...

Primijetili smo ih još dok su se pokušavali organizirati. Uvijek smo imali nekoliko ljudi ispred crte, mnogo puta sam i sam bio ispred, uvijek smo držali pod nadzorom i kontrolom svoju zonu, pogotovo točke koje su nam vizuelno bile nepregledne.

Upravo iz razloga što su pojedine točke bile "mrtvi kutovi", na takvim mjestima smo posebno pravili stupice. Nepregledne dijelove tih "mrtvih kutova" smo osiguravali minskim poljima, a vizualno kontrolirane točke smo ostavljali prohodnima... Tu smo ih sačekivali i uništavali. I ovaj put je bilo tako...

Moram još reći, u to vrijeme sam nosio vojni snajper M79, znao sam ga u dušu i zaista je bio "upucan". Na jednom video materijalu, jedan od mojih vojnika priča istinit događaj kako je tim snajperom na jednom mjestu na daljini od 150 metara skinut fazan jednim hicem i pogodak je bio u vrat. Ovo spominjem iz razloga što ću ovdje prvi put reći još jedan detalj iz ovog događaja na Sv.Ivu... Još jedan od moje braće je bio obučeni vojni snajperist iz JNA, na službi u jednom mjestu u Srbiji, graničar - snajperist.

Dakle, krenuli su... vod od tridesetak vojnika i oficira. Izbjegli su minsko polje, pojavili su se na mjestu na koje smo ih usmjeravali. Bila je to otvorena čistina, udaljena od nas nekih 70-100 metara, svud oko njih su bile mine, jedino to mjesto je bilo "slobodno". Na taj dio je bilo usmjereno nas dvadesetak, bili smo solidno opremljeni jer smo oteli dosta ranijih dana, uostalom, znam da su tu bila usmjerena dva snajpera M79, dva M84 PKT-a, dva M53 7,9 PM-a, jedan browning M2 12,7 mm i barem 5 komada M72 PM-a, od kojih je jedan bio sa preklopnim kundakom, također zarobljen u Modriči i jedini takav koji sam vidio u cijelom ratu od 1991-1995. Ostalo naoružanje su bili kalašnjikovi i AP.

Upozorili smo ljude da niko ne smije pustiti niti metak prije nego se snajperi oglase. Osmatrao sam neprijatelja a istovremeno i suborce. Želio sam vidjeti reakciju svakog od njih, želio sam ih naučiti kako da postanu lovci, želio sam ih naučiti kako da čekaju "lovinu", ako treba i par sati.

Iznenadio sam se kako su ti dječaci bili sigurni u nas i koliko su nam vjerovali. Niko se nije niti oglasio a svi su bili spremni. Na čistinu je izašlo možda desetak vojnika. Odmah po izlasku, trojica su postavljali minobacač 60 mm, a ostali su krenuli dalje. Ponašali su se prilično sigurno, danas bih rekao i bahato, kao da su naučili da samo oni udaraju...

Na rubu šume, vidjeli smo još vojnika, ne znam broj, ali možda u najvećem broju njih dvadesetak. I dalje smo čekali, znali smo da nas ne vide, čekali smo da ih još izađe van...

Trojica na minobacaču su pustili jednu minu, tek tada su se dva snajpera oglasili. Istodobno, oglasilo se sve... Bili su sasječeni. Osobno sam gledao preko optike kad pojedinci dobijaju metak te kako odskaču, gledao sam kako ranjeni puze na leđima a kako meci pogađaju oko njih, gledao sam i kad ostanu...

Dosta ih je ostalo na čistini, ostali su se razbježali u raznim smjerovima, nekontrolirano povlačenje u smjerovima koje nismo mogli vizualno pratiti. Tada ulijeću u minska polja, detonacije, krici, jauci... I ta smo nepregledna mjesta zasuli svojim minobacačima 60 mm jer smo ih imali dva komada, opet od kojih je jedan bio zarobljen u Modriči. I za njih smo imali dovoljno mina jer smo uvijek na tu zonu dolazili sa Pinz-Gauerom koji je uvijek bio pun materijala.

Trajalo je to možda pola sata do sat vremena, smirilo se i morali smo provjeriti učinak. Ponovo borbena grupa ide naprijed, dolazimo do tijela, uzimamo naoružanje i opremu, a tijela ostavljamo na mjestu gdje su poginuli, jer ih ne možemo vući i izvlačiti u sigurnu zonu. I taj minobacač je do kraja ostao s nama, djelovao je jako dobro protiv ranijih vlasnika.

Osiguravamo ponovo minska polja, popunjavamo praznine i ponovo se izvlačimo u svoju zonu. Smjenu predajemo drugim ljudima, upozoravamo ih gdje će neprijatelj ponovo doći, jer moraju izvući svoje suborce... Tijela su smrdila još nekoliko dana, sa udaljenosti od 70-100 metara taj neugodni miris smrti se jako osjeti.

Nadam se da možete shvatiti šta Vam svima pokušavam reći, ne potcjenjujte ljude o kojima ne znate ništa, nemojte nikad reći da su ti ljudi kukavice... bili su i uvijek će biti ljudi koji su imali muda u to vrijeme, uvjerio sam se u to.