Sv.Ivo

Nema opuštanja. Svaka greška se plaća. Budnost, odgovornost, disciplina, ... tri bitna detalja koja sam tražio od suboraca. Ne dozvoli da te neprijatelj iznenadi, ne dozvoli da neko drugi mora stradati radi tvoje nesmotrenosti, ne dozvoli da radi tvoje tvrdoglavosti i samovolje sutra moraš biti na sahrani bliske osobe ili prijatelja. A tada smo svi bili bliski, čak bih rekao ... bili smo braća, svi isti, svi vezani nečim što se u normalnom životu ne može opisati.

U to vrijeme, više sam cijenio suborca uz mene, nego nekog od rodbine koji je pobjegao... Ovo nije utopija i "šuplja priča", vjerujem da se većina nas tako ponašala. Onaj tko je bio uz tebe u tim trenucima, bio ti je sve... Zaboraviš obitelj, rodbinu, bivše prijatelje, ... postoji samo onaj i oni uz tebe. Uz mene su stalno bili i dvojica rođene braće, te sin od strica, mi se nismo mogli iznevjeriti... normalno, bili su tu i suborci, niti njih ne možeš iznevjeriti jer bi i "rođeni" mogli nastradati.

Imali smo tu "sreću" ili nesreću, da smo nas trojica od osnivanja ZNG bili aktivno uključeni u dešavanja u Zapadnoj Slavoniji. Odradili smo taj dio pošteno, stekli određeno iskustvo, vidjeli i osjetili krv, te smo svoje znanje i iskustvo prenosili dječacima oko nas. Vjerovali su nam, a kasnije će se pokazati da su shvatili sve čemu smo ih učili... mnogima je to spasilo goli život. Bili smo jedno tijelo, u vatru i vodu s njima smo išli, znali smo da samo zajedno možemo ginuti, znali smo da ti ljudi jednostavno te neće napustiti nikada.

Od 30-35 dječaka iz naše grupe, četvorica su poginula u borbi, jedan je poginuo 1993. u prometu, jedan se ubio poslije rata, trojica su umrla prirodnom smrću poslije rata, ...mladi...nas dvadesetak je ranjeno, od toga trojica su 90% invalidi, dvojica su ostala bez noge, ostali su lakše ranjeni. Mislim da ove brojke dovoljno govore o mojim prvim suborcima, još u Odžaku.

I onda ... ovo bi bio uvod u još jednu priču...

Teško je se sjetiti svih detalja, pogotovo što smo bili obični vojnici, bez ikakve vojne naobrazbe u tom trenutku, bez ikakvih visokih pozicija ili činova, općenito, bez ikakvov znanja u rukovođenju i komandovanju. Činili smo i greške... jedna od njih je velika, koju godinama stavljam sebi na teret,... nismo vodili evidenciju događaja, nismo to sve zapisali kronološki. Jesmo slali operativna izvjeća pretpostavljenima, ali sada mi ta izvješća nemamo pri ruci ili nismo u mogućnosti doći do njih, te će vjerovatno u nekim događajima doći do neslaganja u točnom vremenu i datumu...

Ovaj događaj nisam mogao previdjeti ili zaboraviti. Bio je blagdan Sv.Ive, datum svake godine isti, 24.06. ljeta Gospodnjeg 1992.

Upozorili smo dječake da bi oni mogli krenuti, razlog je jednostavan, upravo na neke njihove blagdane smo ih iznenadili nekoliko puta još u Zap.Slavoniji, te im nanijeli strašne gubitke. Očekivali smo, da bi i oni mogli primijeniti istu taktiku. Nismo se prevarili...

Šume i brda desno od sela Pećnik... To je naša zona odgovornosti. Držimo ju pod stalnim nadzorom, okršaji su svakodnevni, očekujemo njihove pješačke upade s te strane, jer je teren zaista nepregledan zbog šume i brda koji nas okružuju. Uz pravac Dobor, te pravac Pećnik, smatrao sam da je ovaj pravac bio jedan od bitnijih, čak možda i najbitniji jer bi njegovim probijanjem jednostavno zaobišli Pećnik i Dobor, a postigli bi daleko veći pomak nego zauzimanjem tih strateških točaka.

Krenuli su ... Martićevci i Vukovi...

Primijetili smo ih još dok su se pokušavali organizirati. Uvijek smo imali nekoliko ljudi ispred crte, mnogo puta sam i sam bio ispred, uvijek smo držali pod nadzorom i kontrolom svoju zonu, pogotovo točke koje su nam vizuelno bile nepregledne.

Upravo iz razloga što su pojedine točke bile "mrtvi kutovi", na takvim mjestima smo posebno pravili stupice. Nepregledne dijelove tih "mrtvih kutova" smo osiguravali minskim poljima, a vizualno kontrolirane točke smo ostavljali prohodnima... Tu smo ih sačekivali i uništavali. I ovaj put je bilo tako...

Moram još reći, u to vrijeme sam nosio vojni snajper M79, znao sam ga u dušu i zaista je bio "upucan". Na jednom video materijalu, jedan od mojih vojnika priča istinit događaj kako je tim snajperom na jednom mjestu na daljini od 150 metara skinut fazan jednim hicem i pogodak je bio u vrat. Ovo spominjem iz razloga što ću ovdje prvi put reći još jedan detalj iz ovog događaja na Sv.Ivu... Još jedan od moje braće je bio obučeni vojni snajperist iz JNA, na službi u jednom mjestu u Srbiji, graničar - snajperist.

Dakle, krenuli su... vod od tridesetak vojnika i oficira. Izbjegli su minsko polje, pojavili su se na mjestu na koje smo ih usmjeravali. Bila je to otvorena čistina, udaljena od nas nekih 70-100 metara, svud oko njih su bile mine, jedino to mjesto je bilo "slobodno". Na taj dio je bilo usmjereno nas dvadesetak, bili smo solidno opremljeni jer smo oteli dosta ranijih dana, uostalom, znam da su tu bila usmjerena dva snajpera M79, dva M84 PKT-a, dva M53 7,9 PM-a, jedan browning M2 12,7 mm i barem 5 komada M72 PM-a, od kojih je jedan bio sa preklopnim kundakom, također zarobljen u Modriči i jedini takav koji sam vidio u cijelom ratu od 1991-1995. Ostalo naoružanje su bili kalašnjikovi i AP.

Upozorili smo ljude da niko ne smije pustiti niti metak prije nego se snajperi oglase. Osmatrao sam neprijatelja a istovremeno i suborce. Želio sam vidjeti reakciju svakog od njih, želio sam ih naučiti kako da postanu lovci, želio sam ih naučiti kako da čekaju "lovinu", ako treba i par sati.

Iznenadio sam se kako su ti dječaci bili sigurni u nas i koliko su nam vjerovali. Niko se nije niti oglasio a svi su bili spremni. Na čistinu je izašlo možda desetak vojnika. Odmah po izlasku, trojica su postavljali minobacač 60 mm, a ostali su krenuli dalje. Ponašali su se prilično sigurno, danas bih rekao i bahato, kao da su naučili da samo oni udaraju...

Na rubu šume, vidjeli smo još vojnika, ne znam broj, ali možda u najvećem broju njih dvadesetak. I dalje smo čekali, znali smo da nas ne vide, čekali smo da ih još izađe van...

Trojica na minobacaču su pustili jednu minu, tek tada su se dva snajpera oglasili. Istodobno, oglasilo se sve... Bili su sasječeni. Osobno sam gledao preko optike kad pojedinci dobijaju metak te kako odskaču, gledao sam kako ranjeni puze na leđima a kako meci pogađaju oko njih, gledao sam i kad ostanu...

Dosta ih je ostalo na čistini, ostali su se razbježali u raznim smjerovima, nekontrolirano povlačenje u smjerovima koje nismo mogli vizualno pratiti. Tada ulijeću u minska polja, detonacije, krici, jauci... I ta smo nepregledna mjesta zasuli svojim minobacačima 60 mm jer smo ih imali dva komada, opet od kojih je jedan bio zarobljen u Modriči. I za njih smo imali dovoljno mina jer smo uvijek na tu zonu dolazili sa Pinz-Gauerom koji je uvijek bio pun materijala.

Trajalo je to možda pola sata do sat vremena, smirilo se i morali smo provjeriti učinak. Ponovo borbena grupa ide naprijed, dolazimo do tijela, uzimamo naoružanje i opremu, a tijela ostavljamo na mjestu gdje su poginuli, jer ih ne možemo vući i izvlačiti u sigurnu zonu. I taj minobacač je do kraja ostao s nama, djelovao je jako dobro protiv ranijih vlasnika.

Osiguravamo ponovo minska polja, popunjavamo praznine i ponovo se izvlačimo u svoju zonu. Smjenu predajemo drugim ljudima, upozoravamo ih gdje će neprijatelj ponovo doći, jer moraju izvući svoje suborce... Tijela su smrdila još nekoliko dana, sa udaljenosti od 70-100 metara taj neugodni miris smrti se jako osjeti.

Nadam se da možete shvatiti šta Vam svima pokušavam reći, ne potcjenjujte ljude o kojima ne znate ništa, nemojte nikad reći da su ti ljudi kukavice... bili su i uvijek će biti ljudi koji su imali muda u to vrijeme, uvjerio sam se u to.

U spomen na Ljilju Zrno-legendu Domovinskog rata

Znam, ne bi joj bilo drago što ove riječi suze pišu. Rekla bi:"Tako mora biti. Bog te stvorio, pozvat će te sebi i tada trebaš biti sretan, najsretniji, jer, Bog te goji za sebe, njemu si najmiliji. Ovoga svijeta je malo."...
"Kada bih deset života imala , svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala", često bi to govorila . Upravo kao da je znala da će usnuti u vječnosti i sebe svojoj najvećoj ljubavi dati. Željela je da naglas , slobodno može govoriti, koliko ljubi slobodu hrvatskog čovjeka. Ta ljubav na krilima odnijela ju je u borbu za slobodu svoga naroda. Nježno , krhko tijelo, blag osmijeh i oči krupne, baš kao u srne. Na prvi pogled vas buni ta nježnost i blagost u ovom vremenu i okruženju. Trebalo ju je upoznati i vidjeti. Kako veliko srce kuca u tako nježnom tijelu. Zračila je veliku snagu i smirenost. Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života. Imala je snagu i hrabrost usprotiviti se smrti.
Sestra Ljiljana Zrno, djevojka anđeoskoga lica i srca velikog baš kao njezina Hrvatska. Koliko su puta te blage krupne oči ulijevale nadu ranjenima i uljepšavale posljednje trenutke umirućem. Nježna kao cvijet iznikao na njezinom Duvanjskom polju, kojem ni vjetar ni oluja nisu mogli ništa. Savijao bi se pod naletom vjetra i kad pomislite da je slomljen, opet bi u svoj svojoj ljepoti ustajao i njihao se u veličanstvenom plesu klasja. Svaki atom njezinog bića živio je i disao za slobodu ne šuteću, za onu glasnu: " RIJEČI MOJA , BUDI ŠIROKA KAD KAŽEM HRVATSKA". Dočekalo je njezino Duvanjsko polje tu širinu, dočekali su Hrvati, a Ljilja iz kraljevstva nebeskog gleda tu ljepotu darujući joj svoj nježni anđeoski osmijeh.
Znam, ne bi joj bilo drago što ove riječi suze pišu. Rekla bi:"Tako mora biti. Bog te stvorio, pozvat će te sebi i tada trebaš biti sretan, najsretniji, jer, Bog te goji za sebe, njemu si najmiliji. Ovoga svijeta je malo."
Od malih nogu učena je da vjeruje u Svevišnjeg, te da ljubi bližnjega svoga kao samu sebe. Svaka molitva izgovorena u njihovoj kući u Galečiću, moljena je u dugim noćima Kupresa, njezinog Tomislavgrada, Uskoplja, Rame.. Rasla je u velikoj obitelji, stasala za još veću, u kojoj su je svi voljeli i cijenili. I sada, dok šetate Duvanjskim i mnogim drugim širokim poljima ove LIJEPE NAŠE, čuti će te istinitu bajku, koju vjetrovi iz različitih krajeva donose, o djevojci koja je svojom dobrotom i vjerom liječila rane bojovnicima. Kažu , najteže je daleko od majke, čije su ruke najblaže i najtoplije, bolovati od rana, kada je majka pored sve manje boli. Vihor ovoga rata nosio je kroz rovove , šume, litice , smetove i sve nedaće, djevojku i sestru istih onih nježnih i toplih ruku. Za nju nije bilo nemogućeg. Do ranjenika je morala doći. Znala je koliko je trebaju. Malo je tko imao srce i hrabrost ići tamo gdje je Ljilja išla. I momcima bi drugačije bilo kada bi vidjeli da je Ljilja uz njih. Ona je bila izvor njihove snage i sigurnosti. Kada bi bojišnica mirovali , a ona imala vremena za odmor i to svoje vrijeme poklanjala bi njima. Kuhala im, tješila i savjetovala. Htjela je da na trenutak zaborave gdje su. Ljilja nije pružala pomoć samo bojovnicima , pomagala je djeci, ženama i starcima . Obiđite terene kuda je Ljilja prolazila. Svako malo dijete pričat će vam o lijepoj plavoj teti koja im je pomagala i za svakog od njih u njenom džepu čekala bi kockica čokolade.
Svi mi ,koji smo prošli rat i imali priliku upoznati tu iznimnu djevojku, uspomenu na nju čuvamo kao svetinju. U svakom našem sastajanju i razgovorima je i Ljilja. 
16. prosinca , 1993.godine tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahuljice ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koliko li su samo oni kukavice, pucaju mučki u nekoga koji opet daje i spašava živote. Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata , taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila drugoga kao samu sebe, da zajedničko vrijeme nije stalo. Ono se nastavlja od Oklajnice do Galečića i dalje-gdje god kroči noga branitelja.

Taj 16. prosinac , 1993.godine jedan je od najtežih i najtragičnijih dana Brigade Kralja Tomislava iz Tomislavgrada. Zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović- Džaja iz Studenih Vrila. Neka im je laka hrvatska zemlja za koju su život dali !

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Tomislavgrad

Kronologija Bitke za Vukovar 1991.

6. i 7. svibnja borbene skupine iz sastava 36. mehanizirane brigade JNA zauzimaju mostove preko Dunava u Batini i Iloku (Špegelj u svojim memoarima laže kako se to dogodilo krajem kolovoza).

2. srpnja JNA zauzima i most u Erdutu.

U vojnim arhivima postoje izvješća zapovjedništva hrvatskih snaga iz prvih dana srpnja o prelasku postrojbi JNA na desnu stranu Dunava, da bi pojedinci iz tog zapovjedništva kasnije u svojim memoarima netočno prikazivali kako je JNA iz Srbije u Hrvatsku počela ulaziti tek krajem kolovoza.

11. 7. 1991., a nakon neuspjeha ZNG-a na području Mirkovaca, Ćelija i Tenje, Zapovjedništvo ZNG izdaje zapovijed o izbjegavanju akcija protiv JNA iz razloga što postrojbe ZNG nisu spremne za akcije „većeg i šireg obima i značaja“ već samo „zasjede, prepade i pojedinačne akcije“. Već tada, očito pod dojmom neuspješnih akcija, pojavljuju se glasine da hrvatska vlast namjerava dijelove Slavonije „ustupiti Srbiji u zamjenu za Hercegovinu“ o čemu se iz Slavonije referira Zapovjedništvu ZNG-a uz izvješća o padu morala među hrvatskim gardistima, pa i samovoljnom napuštanju bojišta. Uskoro to područje posjećuje i sam predsjednik države uz jasnu poruku kako „ni pedlja hrvatske zemlje nećemo ustupiti“.

Zapovjednik Novosadskog korpusa general-major Mladen Bratić 13. srpnja 1991. u izjavi za Narodnu armiju tumači kako JNA čuva mostove upravo zbog „najava nekih ekstremista da će srušiti most“.

Koliko su neopravdane bile razne kritike pokazuje činjenica kako je čak i prilikom imenovanja onih zapovjednika koji su kasnije postali legende i simboli obrane Vukovara u to vrijeme bilo negodovanja zbog izbora tih ljudi, uvijek uz aluzije kako se „nesposobni i nestručni“ kadrovi u Vukovar postavljaju upravo zbog tobožnje namjere da se Slavonija ne obrani već ustupi Srbiji. Tako, primjerice, povodom imenovanja Ivice Arbanasa kao zapovjednika bataljuna ZNG, a Blage Zadre kao njegovog zamjenika povjerenik Vlade RH u općini Vukovar 18. 8. 1991. u Zagreb šalje izvještaj u kojem za navedene kaže kako su „ljudi bez ikakvih kvalifikacija i stručnih znanja“.

Lokalni interesi u organizaciji obrane – političke strukture iz jednog slavonskog grada 23. 8. 1991. zabranjuju lokalnoj brigadi da u jedan veliki slavonski grad uputi tražene protuzračne rakete, što je učinjeno tek nakon intervencije iz Zagreba.

2. rujna iz Osijeka je Zapovjedništvu ZNG-a upućen prijedlog za formiranje jedne brigade sa sjedištem u Vukovaru, koji je zapovjednik ZNG-a odbio s tumačenjem kako je za Slavoniju predviđena djelatna brigada, te da na tom području ima dovoljno pričuvnih brigada.

13. rujna zapovjedništvo jedne brigade iz Vukovaru susjednog grada negoduje zbog angažmana 50-ak pripadnika te postrojbe u obrani Vukovara čime se, kako oni misle, slabi obrana tog susjednog grada.

20. 9. 1991., proboj tenkista iz Slavonskog broda u Vukovar. U memoarima nekih vodećih aktera ove bitke ova akcija potpuno je prešućena.

25. rujna u Vukovar stiže četvrti konvoj sa pomoći. 29. istog mjeseca ide peti konvoj sa zimskom opremom i četiri haubice 155 mm iz Varaždina.

29. 9. 1991. iz Zagreba od Glavnog Stožera (GS HV) Zapovjedništvu Operativne zone (ZOZ) Osijek stiže uputa kako upravo Vukovar ima „apsolutno prvenstvo“ pri raspodjeli materijalnih sredstava. 17. 10. 1991. Glavni Stožer, zbog kroničnog manjka streljiva, zapovjednicima na terenu šalje okružnicu kojom ih upozorava na te poteškoće te odobrava dnevni utrošak od 0.25 bojnog kompleta, pri čemu je postrojbama Operativne zone (OZ) Osijek dan prioritet prilikom popune.

30. 9. 1991. Krizni štab općine Vinkovci u svojoj obavijesti o vojnoj i političkoj situaciji upozorava na neorganiziranost i nedostatnu subordinaciju postrojbi na području općine.

Snage JNA veličine ojačanog korpusa na području istočne Slavonije imaju su veću vatrenu moć od cijele HV.

1.listopada, prilikom snažnog napada agresorskih snaga s ciljem zauzimanja Marinaca i potpunog okruženja Vukovara, u dnevnom izvješću jedne lokalne brigade zabilježeno je i bezglavo povlačenje oklopništva brigade sve do sela Ivankovo.

2. listopada vladin povjerenik u Vukovaru u pismu predsjedniku RH za teško stanje u Vukovaru optužuje predsjednika susjedne općine i to za „onemogućavanje organizirane pomoći Vukovaru“. Pored njega optužuje i zapovjedništva nekih susjednih gradova zato što nisu deblokirali Vukovar te traži njihovu smjenu jer su „nesposobni, kukavice i izdajnici“.

3. listopada u Đakovo stiže 11 tenkova iz jednog grada iz sjeverozapadne Hrvatske koji su bili predviđeni kao osnova za formiranje oklopno-mehaniziranog bataljuna za potrebe bitke na području Vukovara i Vinkovaca u koju su trebali žurno uključiti, no posade odbijaju ići u borbu „ističući da su prevareni“ pošto su tumačili da je njihov zadatak bio samo prepratiti vozila do Slavonije.

5. 10. 1991. - Obavještajno-izvidničkim djelovanjem snage neprijatelja su potpuno pogrešno procijenjene – na samo 11 % stvarne nazočnosti neprijatelja na području Vinkovaca i Vukovara – posljedica čega je bilo iznimno podcjenjivanje koje je nužno generiralo zapovijedi i očekivanja neusklađena sa situacijom na bojištu.

U isto vrijeme zapovjedništvo jedne slavonske pričuvne brigade traži pojačan angažman vlastitog bataljuna smještenog u susjednom gradu. Istovremeno, lokalni krizni štab spomenutom bataljunu priječi angažman na vukovarsko-vinkovačkoj bojišnici, tumačeći kako nisu upoznati sa ciljevima akcija te da bataljun nije odgovarajuće naoružan. Da stvar bude gora, dijelovi jedne profesionalne brigade napuštaju samovoljno položaje u dva obližnja sela. Na traženje zapovjednika OZ Osijek da se obrazloži koji su razlozi samovoljnog odlaska, zapovjednik postrojbe odgovara kako je uzrok povlačenju nedovoljna suradnja i nebriga za vojnike od strane zapovjednika Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja (OG VVŽ).

Problemi na terenu kulminiraju kada dio posada oklopnih vozila predviđenih za proboj prema Vukovaru odbija sudjelovati u borbi te nasred Nuštra napuštaju tenkove i transportere! Situacija je takva da zapovjednik OZ Osijek u izvješćima navodi „niz primjera samovolje i neposlušnosti zapovjedničkog kadra“ te na „opću pojavu narušavanju vojne subordinacije“, tražeći od GS HV upute za postupanje u takvim slučajevima.

8. 10. 1991. – Kako bi se dopustilo mirno povlačenje JNA iz vojarne Borongaj hrvatske vlasti traže propuštanje humanitarne pomoći stanovništvu na području Vukovara. Inače, pri povlačenju iz Borongaja JNA je ostavila topove M-46 kalibra 130 mm. Pri povlačenju topovi su onesposobljeni i to na takav način da se u nijednoj stranoj zemlji nisu mogli nabaviti svi potrebni rezervni dijelovi da bi se topovi doveli u ispravno stanje.

Zapovjednik OZ Osijek u svojoj procjeni od 9. listopada jednu lokalnu brigadu, zaduženu za proboj prema Vukovaru, opisuje kao „kadrovski u lošem stanju“, vezanu za sela i mjesne zajednice i „gotovo potpuno na nivou jedinica Narodne zaštite“, pa je došlo i do imenovanja novog zapovjednika brigade. Zapovjednik OZ Osijek također primjećuje kako je „vezanost ljudstva za lokalne interese“ tolika da ih je „nemoguće pokrenuti na bilo kakvu akciju van svog terena“. Velik dio gardista samovoljno se udaljilo, još više ih je na bolovanju, s tim da zapovjednik OZ sumnja kako je mnogo onih koji „bolovanje koriste bespravno“. Dio postrojbi iz jednog velikog slavonskog grada koje su stigle 8. listopada sa zadaćom da sudjeluju u proboju prema Vukovara istog dana napustio je bojište. Njihov zapovjednik postupak je opravdao malobrojnošću kao i ponašanjem drugih postrojbi, sa područja sjeverozapadne Hrvatske, koji su odbili sudjelovati u proboju. Došlo je čak i do neprimjerenog ponašanja vojnika u pojedinim selima koji su rezultirali protjerivanjem istih od strane nezadovoljnih seljana. Problemi su poprimili tolike razmjere da su o svemu izvještavali i lokalni tiskani mediji.

Zabilježena su i odbijanja vojnika iz drugih dijelova Hrvatske da idu na slavonsko bojište uz primjedbe kako oni moraju ići ratovati u Slavoniju dok se Slavonci, tobože, šeću po njihovim gradovima.

10. 10. 1991. – Krizni štab jednog slavonskog grada zabranio četi jednog bataljuna lokalne brigade da se uputi kao ispomoć snagama za deblokada Vukovara.

Uslijed svih tih komplikacije ne čudi zahtjev zapovjednika jedne slavonske brigade koji je 11. listopada zatražio svoje razrješenje uz obrazloženje da je „psihički i fizički slomljen“ nakon što je „pokušao tri puta organizirati napad prema selu Marinci, ali svaki put neke jedinice odustanu“ te da ne može „više podnijeti ovakva razočaranja“.

U takvim okolnostima ne iznenađuju problemi prilikom pokušaja proboja 13. listopada. Zapovjednik OZ kao razloge „relativno malog uspjeha operacije“ navodi, osim uporne obrane neprijatelja, i slabu kvalitetu te neiskustvo snaga određenih za akciju. S druge strane, zapovjednik Antiterorističke postrojbe MUP-a ističe kako je s njihove strane upućeno najbolje ljudstvo s kojim raspolažu, a kritiku usmjerava na više adresa; od zapovjednika OZ kojem se predbacuje način organizacije napada, preko zapovjednika same akcije pa do postrojbi koje su „napuštale postav“ i tenkista koji su odbijali ući u tenkove.

14. listopada bojište samovoljno napušta 180 ljudi iz jedne profesionalne brigade ZNG te četiri tenkovske posade s tenkovima M-84. Zapovjednik OZ Osijek zabrinut što se to događa kod jedinica aktivnog sastava ZNG-a.

Načelnik topništva GS HV 17. 10. 1991. predlaže zapovjedniku OZ Osijek da iz sastava slavonskobrodske brigade bateriju topova 76 mm izdvoji i stavi na raspolaganje zapovjedniku OG VVŽ uz obećanje kako će GS HV osigurati streljivo. Zapovjednik OZ istog dana odbacuje prijedlog te načelniku topništva daje do znanja da se ne miješa u posao ZOZ Osijek.

17. 10. - Zapovjednik OZ Osijek zbog „odbijanja poslušnosti, dezerterstva, pljačke“ zapovijeda gašenje jedne čete iz sastave jedne profesionalne gardijske brigade te nalaže da se odgovorni uhite, razoružaju i podvrgnu stegovnim mjerama. Istog dana 26 vojnika iz sastava jedne brigade sa slavonskog područja odbija zapovijed za odlazak na zadaću te Zapovjedništvo brigade od lokalnog nadležnog SNO traži pokretanje kaznenog postupka.

Ujutro 19. listopada u Vukovar je stigao novi konvoj humanitarne pomoći. Odbijen je prijedlog vođe Europske komisije zapovjedniku obrane Vukovara da se organizira iseljenje pučanstva iz grada po uzoru na Ilok.

Načelnik Sektora logistike GS HV ministru obrane 19. listopada podnosi prikaz stanja streljiva HV-a. Traži orijentiranje na uvoz jer su pričuve iz osvojenih objekata JNA pale na nisku razinu. Vlastita proizvodnja nije držana mogućom. Metaka 7,62 u skladištima bilo je za samo 4 (četiri) sata rata, a streljivo uvezeno prethodnog dana iz Slovenije bilo je dovoljno za 12 sati i razdijeljeno je u toku noći 18./19. listopada.

ZOZ Osijek po zapovijedi GS HV od 21. listopada pokušava ustrojiti topnički divizijun 152 mm uz velike probleme pošto od devet oruđa samo tri imaju nišanske sprave a ostali su bez pribora za vatru, sredstava veze i motornih vozila za tegljenje. 12 haubica 152 mm iz vinkovačke vojarne JNA ostavila bez zatvarača koji su u izradi.

Skupina građana s područja sjeverozapadne Hrvatske, članovi obitelji branitelja upućenih kao ispomoć u Vukovar, 25. listopada dolaze u GS HV s pitanjima zašto se „mnogi Vukovarčani šetaju po Zagrebu i drugim mjestima i ne brane svoj grad“, kao i „zašto se Vukovar brani i zašto se ne napusti“, te im nije jasno „zašto tako uporno branimo Vukovar, što nam on znači“.

26. 10. – Neuspio napad na Ostrovo, razlozi navedeni u izvješću brigadnog zapovjednika: „zbog loše koordinacije među jedinicama, loših vodiča i nepridržavanja mjera sigurnosti“, zatim radi „krive marš-rute“ kao i sam samovoljnog povlačenja dijela vojnika sa dostignute linije.

26. 10. Pad Tordinaca – Načelnik štaba ZOZ Osijek u svom izvješću navodi čitav niz zamjerki zapovjednicima na terenu; od brigadnih do zapovjedništva OG VVŽ.

Nakon 11 dana završen je ustroj ZOG VVŽ i 27. listopada imenovani su svi članovi Zapovjedništva.

U svom izvješću Predsjedniku Republike od 29. listopada GS HV navodi da prvi „prioritet u snabdijevanju ima Vukovar ali je ratni plan u potpunosti iskorišćen, a neophodne nabavke iz vana nam ne stižu. Od pošiljke koja je sinoć stigla najveći dio je upućen za Vukovar ali je to samo dio njihovih potreba“.

U toku 1. 11. ZOG VVŽ u najvećoj priprema plan napada na Cerić. Ujutro 2. studenog počinje napad na selo i traje do oko 15.30 sati popodne. Napad ne postiže uspjeh i dolazi do povlačenja a JNA odgovara protunapadom. Pada Lužac te JNA razdvaja branitelje Borova Naselja i Vukovara.

Po zapovijedi GS HV 2. studenog je za potrebe OG VVŽ iz OZ Zagreb izdvojena protuoklopna baterija 76mm i upućena u Vinkovce. Nakon prihvata ZOZ Osijek ju dodjeljuje 135. brigadi HV-a u Osijeku

3. 11. – Zapovjednik OG VVŽ traži od GS HV deset protuoklopnih raketnih bacača i 300 raketa za svakoga od njih, sa zahtjevom da se traženo hitno dostavi u Vukovar uz pomoć helikoptera. Ali u to vrijeme HV raspolaže samo sa jednim transportnim helikopterom MI-8. Zapovjednik transportne avijacije HV-a procjenjuje kako je nemoguće izvesti takav let iz razloga što Mi-8 nije predviđen za prelet bojišta bez zaštite lovačkih zrakoplova koje HV nema u to vrijeme. Sa letom se ipak pokušalo, ali helikopter je pogođen te je teško oštećen i uz ranjavanje dva člana posade prisilno sletio.

3. 11. - Na osobni zahtjev predsjednika RH, Glavni Stožer HV-a šalje mu izvještaj o mjerama koje se poduzimaju za pomoć Vukovaru. Navode kako je u prva dva dana studenog u pomoć OZ Osijek i OG VVŽ poslano četiri tenka T-55, četiri borbena vozila pješaštva, jedno oklopno vozilo, šest inženjerskih strojeva, po tri ručna raketna lansera i PZO trocijevna topa, šest radio-uređaja. Šest padobrana sa sanitetskim materijalom i streljivom OZ Osijek izbacila je iz aviona vukovarskim braniteljima ali su većinom završili u rukama JNA. Također je poslan jedan top 130 mm s 300 komada streljiva.

4. 11. - GS HV za potrebe OG VVŽ šalje bateriju protuoklopnih topova 76 mm M-42 ZIS koje ZOZ Osijek preusmjerava u Osijek, 135. brigadi HV-a.

5. 11. – ZOG VVŽ istupa s izjavom kako „u Zagrebu postoje određeni i jaki i utjecajni krugovi u kojima su pretežito Hercegovci, koji trguju i daju istočnu Slavoniju, da bi Srbija Hercegovinu dala Hrvatskoj“. Novinarima je rečeno da „preciznu dokumentaciju o svim zbivanjima i igrama oko Vukovara oni posjeduju i da je ona već arhivirana na sigurnom mjestu u inozemstvu“.

8. studenog samostalni zrakoplovni vod Osijek zrakoplovom AN-2 u Vukovar desantira sanitetski materijal, šest sanduka od po 120 kg.

8. 11. – Tjednik Globus objavljuje intervju s zapovjednikom OG VVŽ s naslovom „Ja sam stvorio obranu Vukovara“. U njemu zapovjednik kaže kako je nelogično da „većina pomoći ode u Pakrac, koji je u srcu Hrvatske“ te spominje Dubrovnik oko kojeg se „u posljednje vrijeme diglo toliko prašine“ a u usporedbi s Vukovarom na nj „nije palo ni dva promila granata“.

OG VVŽ isplanirala je napad na Karadžićevo. 9. 11. izvršen je pješački napad. Usprkos iznimnom naporu postrojbe SJP Varaždin, napad je završio neuspješno uz šest mrtvih, 20 ranjenih a 17 pripadnika postrojbe pokazivalo je velike znakove stresa. ZOG VVŽ za neuspjeh krivi četu jedne postrojbe koja je sudjelovala u napadu zbog samovoljnog napuštanja bojišnice. U izvješću OG VVŽ predsjedniku Republike Hrvatske ista četa se optužuje kao krivac za 20 mrtvih i 40 ranjenih. Inače, optužena četa se u kasnijim memoarima jednog zapovjednika uopće ne spominje ni kao sudionik akcije.

10. 11. – ZOZ Osijek u izvještaju GS-u piše kako je obrana Vukovara „relativno stabilna“.

13. 11. – U dnevnom izvješću OG VVŽ opisuje tijek neuspjelog pokušaja proboja u Vukovar. Optužbe su upućene na račun nekoliko postrojbi. Primjerice, tenkovska četa nije se javila zapovjedniku OG „jer su posade tenkova (sa teritorije zagorskih općina) odbile da dovezu tenkove u Nuštar“. Njihovo ponašanje je utjecalo i na mehaniziranu četu koji su se odlučili „ponašati kao tenkisti, ali su oko 6,00 sati promijenili mišljenje“ i pojavili se u Nuštru. Nakon svega OG je ostala „pred neriješenim pitanjem uporabe osam tenkova T-55, čije su posade kao što je već rečeno odbile učešće u borbi i otišle (dezertirale) iz Vinkovaca“.

15. 11. – JNA zauzima tri sela na području OG VVŽ. Zapovjednik OZ Osijek izvještava kako je lokalna brigada HV-a bila potpuno iznenađena i natjerana na povlačenje u neredu pri čemu „naknadne intervencije da se ljudstvo vrati na položaje nisu urodile plodom obzirom da su vojnici i časnici odbili da se vrate na položaje iskazavši time krajnji oblik kukavičluka i nediscipline“.

Zapovjednik OZ Osijek 15. studenog izvještava GS HV da se najveća aktivna brigada na području praktično raspala i da više ne postoji kao borbena postrojba. Zbog izražene samovolje i nespremnosti za borbu znatnog dijela njezinog ljudstva i časnika načelniku GS HV je predloženo da se brigada dokine ili prevede u pričuvu.

16. 11. – JNA ugrožava Nijemce. Zbog potreba na bojištu ZOZ Osijek brigadi iz jednog većeg slavonskog grada zapovijeda da se izvuče s zapadnoslavonskog bojišta na kojem se tada nalazila te da se priključi OG VVŽ. Istoj brigadi zapovjeđeno je da pošalje tri tenka M-84 u sastav OG VVŽ. Zapovjednik brigade nije izvršio zapovijed s objašnjenjem da bi odlaskom brigade s bojišta na kojem se tada nalazila izazvalo paniku među vojnicima i stanovništvom na tom zapadnoslavonskom području.

Po izvještaju ZOZ Osijek od 17. studenog 1991., jedna brigada iz središnje Hrvatske je bila predviđena za proboj u Vukovar a nakon dolaska se pokazala nesposobna i i za zadaće obrane.

17. 11. - Predsjednik Vlade RH šalje pismo Vrhovnoj komandi oružanih snaga SFRJ te upozorava generala Kadijevića i admirala Broveta da zaustave napade na Vukovar jer u suprotnom „Vlada RH neće više pristajati na bilo kakve pregovore niti može dalje preuzimati odgovornost za garantiranje sigurnosti časnicima, vojnicima i njihovim obiteljima na teritoriju Republike Hrvatske“.

U svojoj ocjeni stanja na sektoru OG VVŽ zapovjednik OZ Osijek opće stanje drži „kritičnim, posebno zbog izuzetno slabog morala kod većine jedinica i časnika i nespremnosti da se agresoru pruži značajniji otpor, s nadom da će to umjesto njih učiniti netko drugi sa strane."

18. 11. - ZOG VVŽ planira protunapade na JNA. Protunapad na neprijateljske snage u Donjem Novom Selu završava neuspješno.

Novi protunapad na Donje Novo Selo i Nijemce izveden je 20. listopada i završio kao potpuni debakl. ZOG VVŽ u dnevnom izvješću osim „slabe koordinacije od početka akcije“ navodi i ponašanje boraca iz jedne postrojbe koji su „bili pod vidnim utjecajem alkohola“. Pijani i nedisciplinirani borci smješteni su u dva autobusa i upućeni u Zagreb, s tim da su prethodno obili trgovinu u Otoku „s ciljem pribavljanja novih količina alkohola“.

20. 11. – Armija nastavlja s napadima i na području Osijeka. Nakon intenzivne topničke pripreme po Osijeku, Čepinu, Laslovu, Ernestinovu, Tenjskom Antunovcu i Ivanovcu JNA kreće u napad te ovladava Starim i Novim Selešom, Ernestinovom i Tenjskim Antunovcem. Hrvatske snage u protunapadu izbacuju neprijatelja iz Tenjskog Antunovca i Novog Seleša a za Ernestinovo počinje teška bitka koja se nastavila kroz noć. JNA Ernestinovo stavlja pod nadzor utvrđuje se. Pokušaj protunapada u ranim jutarnjim satima propada zbog nedolaska dijela snaga na početni postav.